Jučer sam pročitala vijest da je Tužilaštvo potvrdilo optužnice za ratni zločin u selu Biljani kod Ključa, gdje je srpski agresor ubio 260 Bošnjaka, među njima i bebu od tri mjeseca. Šestorici je potvrđena optužnica. I taman kada bi čovjek pomislio da je pravda makar na trenutak zakucala na vrata istine, istog dana pročitam i vijest o podignutim optužnicama protiv pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.

I ono što najviše zabrinjava, čini se da na ovih šest optuženih agresora dolazi deset pripadnika Armije RBiH. U ovom sveopćem političkom haosu, buci i besmislenim prepucavanjima, ta činjenica je prošla gotovo nezapaženo.

Pitam se: ima li iko među Bošnjacima da se ozbiljno pozabavi ovim pitanjem? Ima li iko da upita kako je moguće da u ladicama Tužilaštva BiH godinama leže predmeti koje je Haški tribunal označio kao prioritete, dok se istovremeno podižu montirane optužnice, i to gotovo isključivo protiv pripadnika Armije RBiH?

Jesmo li mi kao narod uopće svjesni odgovornosti koja nam se nameće? Razumijemo li da oni koji danas, po matricama SANU-a i u duhu Memoranduma II, pripremaju, podižu, potvrđuju i presuđuju ove optužnice, u suštini postaju pisari historije? Historije koja će za pedeset godina biti relevantna i „službena“.

Da li je bošnjački čovjek, a posebno onaj koji je bio pripadnik Armije RBiH, svjestan da će njegova djeca i unuci učiti kako je Armija RBiH činila zločine, jer su njeni pripadnici osuđeni na stotine godina zatvora? Takva vam se historija piše, dragi Bošnjaci, presudama, a ne istinom.

Znaju li vođe ovog naroda da ljudi protiv kojih se danas vode procesi ne brane samo svoju ličnu slobodu? Oni brane čast Armije RBiH. Brane istinu o agresiji i genocidu. Brane temelj države. A u toj borbi su uglavnom, sami.

Zna li ovaj narod koliko se časnih pripadnika Armije RBiH već nalazi u zatvorima? Koliko ih danas sjedi na optuženičkim klupama i prolazi kroz procese koji traju po deset i više godina? Zna li ovaj narod da za neke agresija nikada nije prestala, da oni i dalje žive devedesete, jer moraju dokazivati da braniti državu nije zločin?

Ponižavajuće je i netačno reći da su branili samo kućni prag. Nisu. Onaj iz Živinica nije mogao braniti kućni prag na Treskavici, niti je Prijedorčanin branio prag u Konjicu. Oni su branili opstanak države i svih njenih građana. I to im je danas grijeh.

Za taj „grijeh“ plaćaju visoku cijenu, bez institucionalne podrške, potpuno finansijski nezaštićeni. Ljudi stavljaju kuće pod hipoteku, dižu kredite da bi platili advokate. Jedno ročište košta i po pet ili šest hiljada maraka. Ali koga to briga? Važno je samo da nije mene zadesilo.

I tako gledam oko čega se sve koplja lome, a šta se svjesno gura u stranu. Kažu da je historija učiteljica života, ali na nama je kakvu ćemo lekciju ostaviti onima poslije nas.

Ti ljudi su dali sve za ovu zemlju. Sada se od njih traži da daju i slobodu, i kuće, i sigurnost svojih porodica. A mi treba da se ponašamo kao da je to normalno, da se zaklonimo iza jadne floskule „ko je kriv neka odgovara“ i mirno uživamo u komoditetu koji su nam upravo oni omogućili.

Neshvatljivo je da se ovako ozbiljnom problematikom niko ne želi sistemski pozabaviti. Niko da se potrudi da se iz ladica izvuku optužnice dopremljene iz Haga. Niko da zaustavi sudsko prekrajanje historije i pravno izjednačavanje genocida VRS-a, UZP-a HVO-a i časne Armije RBiH.

Bez pobjede istine o agresiji i genocidu, bez očuvanja časti Armije RBiH, neće postojati historija kakvu su pisali najbolji sinovi i kćeri ove zemlje. Postojat će historija koju je još prije agresije napisala mašinerija SANU-a, a potvrdili sudovi u Bosni i Hercegovini.

Moramo razumjeti jedno: ovdje se ne sudi pojedincima. Ovdje se sudi časti Armije. A kada se stotine pojedinaca osude, to više nije individualna odgovornost, to je kolektivitet.
Pa vi, dragi Bošnjaci, vidite kako ćete s tim živjeti.

U Novoj godini ne želim nam komfor zaborava, nego hrabrost pamćenja, snagu istine i odgovornost da odbranimo čast onih koji su odbranili državu.