---

Raduje nas veliko interesovanje za serijal „Bošnjaci i Bosna kroz prizmu činjenica“ iz pera akademika dr. Ferida Muhića, koji možete čitati na Bošnjaci.Net i podijeliti na socijalnim mrežama da pročitaju vaši prijatelji. Slijedi četvrti nastavak.

---

---

Napomena: O Bošnjacima i Bosni napisano je i piše se mnogo tekstova, ispričano je i priča se bezbroj priča. Zašto je potreban ovaj tekst, koji je motiv ove priče!? Svaki tekst i sve priče o Bošnjacima i Bosni izloženi su kroz neku ličnu prizmu. Neko je Bošnjake i Bosnu gledao kroz prizmu političkih interesa ili ideoloških stereotipa; neko da iskali svoj otrov mržnje prema Bošnjacima i da opravda pohlepu prema njihovoj zemlji Bosni; neko da izrazi svoju ljubav i prema Bošnjacima i prema Bosni; neko kroz prizmu kulturološke arogancije i vjerske netrpeljivosti; neko iz oholosti sopstvene neukosti... Niko kroz prizmu činjenica! Zato je potreban ovaj tekst o Bošnjacima i Bosni kroz prizmu činjenica, to je motiv ove priče: da se jasno kaže ko su Bošnjaci i kakva je zemlja Bosna.
Da bi se omogućilo maksimalno prisustvo činjenica, izlaganje je organizovano kao interakcija tematski koncipirane Liste pitanja koja obuhvata bitne aspekte ove teme i sažetih odgovora potkrijepljenih činjenicama.

---

1. Koji je prvi dokument o planovima Srbije da pripoji Bosnu?
2. Koji narod živi u Bosni prema Načertaniju Ilije Garašanina?
3. Kada i kako je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu?
4. Kada se desio sarajevski atentat i ko i zašto ga je organizirao?
5. Kraljevina SHS / Jugoslavija i status Bosne u Kraljevini SHS / Jugoslaviji?
6. Zašto su Bošnjaci preimenovani u Muslimane - Mehmed Spaho?
7. Bosna, žarište borbe protiv fašističkih okupatora tokom II svjetskog rata?
8. Šta je bio cilj zločina srpskih četnika i hrvatskih ustaša počinjenih nad Bošnjacima u II svjetskom ratu?
9. Kada i gdje je konstituisana današnja Bosna i Hercegovina kao država?
10. Koji je bio status Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u AVNOJ-skoj Jugoslaviji?
11. Raspad SFRJ i planovi Srbije i Hrvatske o podjeli i pripajanju BiH.
12. Koji su bili rezultati referenduma o istupanju Bosne i Hercegovine iz SR Jugoslavije?
13. Zašto je SR Jugoslavija započela agresiju protiv Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine?
14. Ko je odbranio Bosnu 1992-95? Koja je uloga Bošnjaka i Alije Izetbegovića u odbrani Republike Bosne i Hercegovine od agresije 1992-95?
15. Kada je oficijalno vraćeno povijesno ime Bošnjaka i naziv Bosanski jezik?
16. Koji je bio cilj masovnih zločina i genocida izvršenih od agresora nad Bošnjacima 1992-95?
17. Kako su Washingtonski i Dejtonski dogovor definisli Bosnu i Hercegovinu?


1. Koji je prvi dokument o planovima Srbije da pripoji Bosnu? Načertanije (Nacrt) je nekadašnji tajni „program spoljašne i nacionalne politike Srbije“, koji je krajem 1844. godine napisao ministar unutrašnjih poslova Ilija Garašanin (1812—1874) za kneza Aleksandra Karađorđevića (1842—1858).[2] Prvi put je u cjelosti objavljen 1906. godine.

2. U kom kontekstu međunarodne politike je koncipiran program Načertanija?
Ideja Načertanija potiče iz programa poljskog kneza Adama Čartorijskog, koji je emigrirao iz Poljske nakon neuspješnog ustanka protiv Ruske imperije 1830. godine. Njegov cilj je bio da obezbijedi samostalnost Poljske tako što će se formirati snažna država Južnih Slovena koja će neutralizovati pritisak Rusije na Poljsku jer će spriječiti prodor Rusije i Austrougarske u Centralnu Evropu i na južne granice Poljske. U tom cilju knez Čartorijski Uputio je u Srbiju 1843. godine poslao svog izaslanika, Čeha Františeka Zaha (1807—1892), sa planom koji prenijet Iliji Garašaninu. Zahov plan, koji je na mnogim mjestima doslovno preuzeo Garašanin u Načertaniju, predviđao je stvaranje jedne države Južnih Slovena (Federacoje Srbije i Hrvatske), koji bi potom pomogli u oslobođenju Poljske od austrijske i ruske vlasti.

3. Kako je plan stvaranja države i Južnih Slovena postao politički izvor Načertanija?
Izvorna inspiracija Načertanija potekla je iz plana poljske emigracije uobličenog u Zahovom Planu za slovensku politiku Srbije sastojao se u tome da malu srpsku kneževinu pretvori u političko i vojno središte odakle bi krenule akcije za oslobađanje i ujedinjavanje Južnih Slovena — konkretno, Srba, Hrvata i Bugara. Da bi onemogućio podjelu evropskog dijela Osmanlijske carevine između Rusije i Austrije, Zah se zalagao za stvaranje snažne i nezavisne države Južnih Slovena. Ovaj plan se oslanjao na Francuske i Engleske. Garašanin je, na osnovu Zahovog Plana, tokom 1844. sačinio svoje Načertanije, „program spoljašne i nacionalne politike Srbije“, sa oko 90% doslovno preuzetog teksta. Glavna promjena u odnosu na Zahov nacrt, bila je ta što je Garašanin je formulaciju „ujedinjenje južnoslovenskih naroda“, svugdje preinačio u „ujedinjenje svih naroda srpskih“.
Zbog toga je Garašanin iz Zahovog plana sistematski izostavljao pridjev „jugoslovenski“ i zamijenjivao ga sa „srpski“.Zahov zaključak da Srbija mora postati „jezgro buduće Južnoslovenskog carstva“, kod Garašaninaglasi: „budućeg Srpskog carstva“. Zah je posebno naglašavao da Srbija ne može biti uspješna dok ne uključi Hrvate i prizna Hrvate kao sebi jednake, dok je Garašanin izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu sa Hrvatima.
Prema Načertaniju, Srbija je trebalo da radi na oslobađanju pravoslavaca i ostalih Slovena i na pripajanju oblasti Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije (što podrazumijeva teritoriju današnje države Kosovo), koji su tada bili u sastavu Osmanskog carstva, te Srema, Bačke i Banata, tada u sastavu Austrougarske. Glavna propagandna aktivnost Srbije bi se zasnivala na pripremanju stanovništva ovih oblasti na sjedinjenje sa Srbijom. Prema Garašaninu, Srbija polaže „sveto pravo istoričesko“ na ove zemlje, koje se temelji na Dušanovom srpskom carstvu iz 14. Vijeka, iako ono nije ukljhčivalo ni pedalj teritorije države Bosne, pa čak ni Beograd.
U odnosu na tradicionalno prisne odnose Srbije sa Rusijom, aktuelizirane afirmisane u kontekstu agresije Rusije na Ukrajinu, treba podsjetiti da najvažnije zapažanje u Načertaniju predstavlja eksplicitno upozorenje da „Rusija nikada neće služiti srpskim interesima, dok će uvijek težiti da Srbija služi njenim interesima“.

4. Koji narod živi u Bosni prema Načertaniju Ilije Garašanina?
U odjeljku u kom razmatra strategiju promovisanja Srbije u hegemona u Bosni, govoreći o narodu koji živi u Bosni, Garašanin isključivo koristi naziv „Bošnjaci“, i ni jedan jedini put ne upotrebljava ni naziv „Srbi“, ni naziv „Hrvati“ , uz napomenu da su Bošnjaci narod sa tri vjere. („muhamedanskog,“ „katoličkog“ i „istočnog veroispovedanija“).

5. Kada i kako je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovine?
Na Berlinskom kongresu 1878. godine, na insistiranje Velike Britanije i Francuske, odlučeno je da ste Sanstefanski mirovni ugovor stavi van snage, zato što su njegove odredbe davale Rusiji dominatan uticaj na Balkanu. Da bi se taj uticaj ograničio sazvan je Berlinski kongres na kom je donijeta odluka da Austrougarska monarhija okupira Bosnu i Hercegovinu, koja je, prema odredbama Sanstefanskog ugovora, trebala dobiti široku autonomiju u okviru Otomanskog carstva, iako je i odlukom Berlinskog Kongresa BiH formalno ostala u sastavu Osmanlijske carevine. Moćna armije Austrougarske imperije smjesta je prešla na ostvaranje plana okupacije. Neorganizovani i ostavljeni bez podrške regularnih trupa Osmanlijske carevine koja je sada samo na papiru bila njihova država, Bošnjaci su pružili herojski otpor daleko nadmoćnijim trupama Austrougarske. U toku dvomjesečnih borbi neravnopravnih protivnika, kao sjajan strateg potvrdio i ličnim junaštvom posebno istakao Mehmed Nurudin Šemsekadić, koji se borio od prvog do poslednjeg dana otpora protiv okupacionih trupa, kao i Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, a uz njih i mnogi drugi znani i neznani junaci.
Iako su vojni stratezi ocijenili da će okupacija biti „dvodnevna svečana smotra trupa koje će se ušetati u cijelu Bosnu“, vojne operacije su trajale od 29. jula do 20. oktobra 1878. godine, tokom kojih su uz nekoliko teških poraza, okupacione trupe pretrpile velike gubitke u ljudstvu i vojnoj opremi.

6. Kada se desio sarajevski atentat; ko i zašto ga je organizirao?
U sarajevskom atentatu, 28. juna 1914. godine, gimnazijalc Gavrilo princip je ubio Austro-ugarskog preijstolonaslijednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugi Sofiju. Atentat je organizovala tajna srpska teroristička organizacija Crna Ruka koja je službeno osnovana 10. juna 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubistva. Na čelu Crne Ruke bio je glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području Bosne, Crna Ruka je organizovala i u cijelosti kontrolisala organizaciju Mlada Bosna čiji članovi će izvršiti atentat.

7. Kakav je bio status Bošnjaka i Bosne u Kraljevini Jugoslaviji?
Osnivanjem Kraljevine Jugoslavije djelimično je realiziran davnašnji san poljskog kneza Adama Čartorijskog stvaranja snažne države Južnih Slovena na prostorima centralne i južne Evrope. Međutim, njena izvorna zamisao da bude zajednička država južnoslovenskih naroda, od samog početka je napuštena, da bi u skladu sa Načertanijem Ilije Garšanina, bila definisana kao hegemonija Srbije nad ostalim administrativnim jedinicama nove države i Srba nad ostalim narodima u njenom sastavu. U periodu 1918. – 1929. zvanično ime je bilo Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Jugoslavija je praktično prestala postojati 1941 godine, dok je formalno izbrisana 1945 godine.
Status Bosne i položaj Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji može se opisati sa dvije riječi: Ukinuti su! I Bosna kao administrativna cjelina u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a Bošnjaci kao narod. Položaj Bošnjaka u novoj državi ne samo da je bio neuporedivo gori nego u Osmanlijskoj carevini, nego je bio gori i od statusa i položaja svih naroda koji se nekada ulazili u njen sastav. Tragična ilustracija bezakonja koje se u ovom periodu vršilo nad Bošnjacima, predstavlja gemocid izvršen u Šahocićima, 1924 godine, kada su crnogoirski nacionalisti masakrirali više od 500 Bošnjaka civila, magom staraca, žena idjece, i ljačkalim i popalili nekoliko bošnjačkih sela, pri čemu niko nije bio ne smo kažnnjen, nego niizveden na optužrničkuklupu!? Osnivanjem Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, nastala su zla vremena sve Bošnjake, na cijelom prostoru na kom su živjeli - od Prokletija na jugoistoku do Une i Save na sjeverozapadu. Bošnjaci su se našli u jednoj socijalno-ekonomski i politički novoj i složenoj situaciji”, piše Mustafa Imamović u knjizi Historija Bošnjaka. Ova diplomatska formulacija zapravo znači je ta 'nova i složena situacija' Bošnjake pretvorila u građane drugog reda, žrtve ne samo nekažnjene nego često od vlasti i organizovane otimačine, pljačke i ubistava i to upravo na cijelom prostoru navedenom na kom su Bošnjaci od pamtivijeka živjeli kao autohtoni narod.

8. Koji su primjeri najtežih zločina i pljački počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije?
Kulminacija ovakvog odnosa novih vlasti prema Bošnjacima bio je pokolj u crnogorskim Šahovićima 9. i 10. novembra 1924. godine. Prema podatcima načelnika pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok je direktni učesnik, otac Milovana Đilasa naveo da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Međunarodni izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisul-ulema Džemaludin Čaušević u brojnim pismima kralju i vlastima Kraljevine SHS/Jugoslavije navodi cifru od preko hiljadu djece, žena i odraslih ljudi. U hiljadama slučajeva nekažnjenog nasilja nad Bošnjacima u Kraljevini Jugoslaviji, pokolj u Šahovićima bio je najstrašniji, utoliko više što su zločinci ostali doslovno nekažnjeni!
U odnosu na politiku ekonomskog osiromašenja bošnjaka, najteže posljedice ostavila je takozvana „Agrarna reforma“. Rezultat ove “Reforme” u periodu od 1919. do 1939. godine, samo na teritoriji BiH od nekadašnjih vlasnika, Bošnjaka (u najvećem dijelu bez ikakve naknade, uz minimalan broj naknada isplaćenih daleko ispod cijene koju je garantirala država), oduzeto je i predato u ruke seljaka, uglavnom pravoslavnih Srba:1.begovskih posjeda (400.072 hektara); 2. kmetskih selišta (775.233 hektara), ukupno 1.175.305. hektara zemlje otete od Bošnjaka. Projekt namjernog pauperizovanja bošnjačkog naroda i obezglavljivanje njegove intelektualne, političke i ekonomske elite Kraljevina Jugoslavija je nastavila i udarom na pravno nedodirljivu sferu fakufskih imanja i objekata. Kolike je razmjere poprimila pljačka vakufske imovine, najbolje ilustrira podatak da je u navedenom periodu trajanja Agrarne “reforme“, uz mnoge zidane objekte, uključujući i velik broj srušenih džamija, ova država oduzela oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje koju su nekada uvakufili preci opljačkanih Bošnjaka.

9. Kada su Bošnjaci prvi put oficijalno preimenovani u “Muslimane“?
Izvorno istorijsko ime Bošnjaka sistematski je istiskivano iz upotrebe tokom i neposredno nakon balkanskih ratova 1911/12. godine. Da bi ohrabrile vršenje zločina nad Bošnjacima i umirile savjest počinitelja, vlasti su već tada sve Bošnjake imenovale kao “Turke“, kao alibi za osvetu “Turcima“, naziv koji je u međuvremenu postao notorno ozloglašen pa se kod pravoslavnog stanovništva u tom značenju i danas koristi za Bošnjake u dijelovima Srbije i Crnoj Gori. Međutim, ni eufenizam „Muslimani“, nametnut kao zamjena za naglašeno pežorativno konotirani dotadašnji naziv „Turci“ od novoosnovane države Kraljevine Jugoslavije, nije uklonio mržnju prema islamu i muslimanima sistematski podsticanu svim sredstvima od te iste države. Uprkos otvorenog neprijateljstva sredine i smetnji od strane države, Bošnjaci sa teritorije Bosne i Hercegoviune su se uspješno organizovali u novim okolnostima. Prihvativši nametnuti naziv koji je ih je degradirao na vjersku grupu, Bošnjaci su već 1919 godine osnovali Jugoslovensku Muslimansku Orgnizaciju (JMO), političku partiju koja je smjesta postala najbrojnija partija u Bosni i Hercegovini. Njen lider Dr. Mehmed Spaho (1883-1939) postao je veoma značajan akter na političkoj sceni Kraljevine Jugoslavije, pa je imenovan i za Ministra trgovine i industrije. Ipak, njegov ugled i pozitivan uticaj na jačanje bošnjačke (“muslimanske“) nacionalne svijesti i jedinstva, alarmirali su anti-bošnjačke i anti-muslimanske vladajuće krugove, koji su, poslije nekoliko neuspješnih atentata, 29 juna,1939 godine organizovali trovanje Mehmeda Spahe prije sjednice Parlamenta u Beogradu.


10. Bosna, žarište borbe protiv fašističkih okupatora tokom II svjetskog rata.
Nasuprot oficijalne hisrtoriografije koja je nastojala da antifašističkui borbu u okvirima Jugoslavije primarno locira na teritoriju Srbije i Crne Gore, odnosno, u manjoj mjeri Hrvatske, i gotovo sporadično da je poveže sa partizanskim pokretom u Sloveniji i Makedoniji, njeno istinsko žarište tokom cijelog II Svjetskog rata bila je striktno Bosna – od Grmeča, do Zelengore, od Neretve do Drvara. Dovoljno je podsjetiti da su se svih sedam njemačkih ofanziva protiv partizana, u cjelini vodile na tlu Bosne u navedenim koordinatama. Na tlu Bosne, u gradiću Rudo, 22. decembra 1943. godine osnovana je i Jugoslovenska Narodna Armija, (JNA); u Bosni su održana i sva tri zasjedanja Zemaljskog antifašistčog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBI), na kojima je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine: Mrkonjić grad 1943., Sanski most 1944., Sarajevo, 1945. godine; u Bosni je održano i prvo ( Bihaći, 26-27. novembar 1942.) i drugo (Jajce, 29. novembar 1943.) zasjedanje Anitifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) na kojim je konsitutisana poslijeratna Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).

11. Koji je bio politički cilj zločina srpskih četnika i hrvatskih ustaša počinjenih nad Bošnjacima u II svjetskom ratu?
Počitnitelji ovih zločina Srbi uključeni u četnićke jedinice, i Hrvati regurtirani u ustaške formacije, imali su zajednički cilj: fizičkim uništenjem Bošnjaka preuzeti što veću teritoriju Bosne i Hercegovine, prije konačnog dogovora o njenom definitivnom komadanju i podjeli između Srbije i Hrvatske.

12. Kada i gdje je konstituisana današnja Bosna i Hercegovina kao država?
U Mrkonjić Gradu, 25. novembra 1943. godine, koje je počelo u 19 sati a završilo 26.novembra u 4 sata ujutro, osnovano je ZAVNOBIH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na cijeloj teritoriji BiH. Odlukama donijetim na drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a, održanom u Sanskom Mostu 30 juna, 1944. godine, obnovljena je državnost BiH i utemeljena je savremena država Bosna i Hercegovina kao ravnopravna Federativna Republika u sastavu buduće Federativne Narodne Republike Jugoslavije FNRJ.

13. Koji je bio status BiH i Bošnjaka u avnojskoj Jugoslaviji?
Na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a Bosna i Hercegovina je definisana kao ravnopravna federalna država buduće federativne Jugoslavije, koja “,,,nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego je i srpska, i muslimanska i hrvatska država u kojoj su sva tri bratska naroda ravnopravni“. Odnos učesnika ovog zasjedanja prema Bošnjacima kao jedinom autohtonom narodu na teritoriji Bosne i Hercegovine, naglašen je u dva detalja: 1. Izvorno historijsko ime Bošnjaka ostalo je nepriznato. Umjesto njega zadržana je oznaka „muslimani“, koja ih je realno degradirala na vjersku grupu, dok su Srbi i Hrvati tretirani kao narodi a ne kao vjerske skupine (pravoslavci i katolici). Ovaj logički nekorektan princip klasifikacije, i svojim redoslijedom favorizuje Srbe, koje bez izuzetka stavlja na prvo mjesto otkrivajući time da je puna ravnopravnost “Srba, muslimana, Hrvata“, ipak samo floskula, jer ni po abecd (slovo “B“- Bošnjaci je i u abecedi i u azbuci ispred slova „H“. Hrvati i „S“ - Srbi). ni po svojoj brojnosti Srbi nikako ne mogu biti na prvom mjestu u redoslijedu nabrajanja ova tri naroda, nego bi to, po oba kriterija morali biti upravo Bošnjaci. 2. Realno, status Bošnjaka (makar i denominiranih u „muslimane“ ovim odlukama je bio znatno povoljniji nego u predhodnoj državi - Kraljevini Jugoslaviji, uz jasno definisan ravnopravan status garantovan Ustavom.
Na Drugom Zasjedanju ZAVNOBIH-a, održanom 30. juna 1944. godine u Sanskom Mostu, status Bošnjaka i uzajamni odnosi sva tri naroda definisani su konkretnije, iako je i dalje, umjesto izvornog imena Bošnjaka, zadržan zvanični naziv „muslimani“ što pokazuje da ni nove vlasti nisu bile spremen priznati Bošnjake kao narod. Dio završnih odredbi ukazuje na napor da se i pored ovoga, pravnim odredbama dodatno osigura njihova ravnopravnost pred zakonom i izjednači njihov položaj sa položajem Srba i Hrvata:
„Oličena u narodno-oslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u zajamčuje:
- Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;
- Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti:
- Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;
- Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;“

Ni u tako nepovoljnim uslovima nisu odustali od zahtjeva da im se prizna status naroda, njihovo izvorno ime i naziv njihovog jezika - Bosanski jezik. Na zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, delagat Husaga Ćišić podnio je ove amandmane, ali, i pored čvrsto obećanja da će biti prihvaćeni, razgledanje prijedloga odloženo je na neodređeno vrijeme. Kao delegat na trećem (i posljednjem) Zasjedanju AVNOJ-a, održanom 1945 godine u Beogradu, Husein Husaga Ćišić je obnovio svoj prijedlog i podsjetio na usmeno obećanje da će biti u cjelini prihvaćen, ali je ovaj put prijedlog i zapisnički odbijen. Borbenog duha, nepokolebljivo uvjeren da Bošnjaci reba da budu priznati kao ravnopravni šesti narod i unijeti u grb Jugoslavije kao šesta baklja uz pet službeno priznatih i u grbu, sa pet baklji predstavljenih naroda (Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca), Husaga Ćišić se nije pomirio sa ovom odlukom. Sa dvije predstavke, od 5. decembra 1945. i 6. januara 1946. godine, obratio se Ministarstvu za Ustavna pitanja (Konstituantu), sa zahtjevom da se u državni grb unese i šesta buktinja kao obilježe bošnjačke nacionalnosti. Ni ovaj prijedlog nije usvojen. Doslijedan svom principu da ne odustaje od istine, Husein Husaga Ćišić je bio jedini član Ustavotvorne skupštine FNRJ koji je 1946. glasao protiv usvajanja njenog Ustava.

14. Raspad SFRJ i planovi Srbije i Hrvatske o podjeli i pripajanju BiH.
Raspad SFR Jugoslavije počeo je 1991.godine i uslijedio je odmah poslije raspada SSSR-a. Osnovni faktori koji su doveli do raspada, bili su naizlged kontradiktorni a suštinski komplementarni motivi poltičkih garnitura, prije svega Srbije, a zatim i Slovenije i Hrvatske. Ambicija Srbije bila je podstvari ideju Velike Srbije, nacionalistička fikcija sažeta u Našertaniju Ilije Garašanina, koja u realnosti nikada nije postojala, uklopila se u otvoreno separatističke dugoročne ciljeve Slovenije i Hrvatske koncentrisanih na stvaranje samostalnih nacionalnih država. Budući da se hegemonistički nacionalistčki projekt “Velike Srbije“ nije zahvatao dijelove Slovenije, njeno odvajanje iz federacije prošlo je praktično bezbolno. Problemi su se javili sa Hrvatskom, čije teritorije su velikim dijelom ulazile u somnabulsku fikciju nazvanu “Velika Srbija“, pa su na račun toga, uslijedili žestoki oružani sukobi ve dvije dojučerašnje “bratske“ republike. Ipak, najžešći napadi tzv. SR Jugoslavije (federracije Srbije i Crne Gore, osnovane na ruševinama SFRJ), u koordiniranoj akciji sa Hrvatskom, sručili su se na Bosnu i Hercegovinu, čiju podjelu su već bili iscrtali a pripajanje “svojih“ djelova detaljno isplanirali predsjednici ove dvije države - Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.



15. Koji su bili rezultati referenduma o samostalnoj i nezavisnoj BiH?
Referendum o samostalnoj i nezavisnoj državi republici bosni i Hercegovini, održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine. Uz zakonski validnu izlaznost od 63,73% ZA se izjasnio 99,71% glasača, protiv se izjasnilo 0,29 %. Od toga je validnih glasova bilo 99,75%, nevalidnih 0.25%. Po nalogu Beograda, Srbi iz Bosne i Hercegovine su bojkotirali Referendum, proglasili ga za nevažeći i priključili se vojnoj agresiji prethodno detaljno pripremljenoj kako na tlu Bosne i Hercegovine, opkoljavanjem najvećih gradova, posebno Sarajeva, tako slanjme navodno paravojnih trupa iz Srbije. Agresijom i cjelokučnim snagama komnadovao je Generalštb Armije SR Jugoslavije u Beogradu, na čelu sa generalom Blagojem Hadžićem.

16. Zašto je SR Jugoslavija započela agresiju protiv Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine?
Motiv agresije bio je da se ostvari ideološki projekt utemeljen na fikciji “Velika Srbija“ u granicama u kojima ona nikada nije postojala. Prema ovoj anahronoj fikciji, pozajmljenoj iz Načertanija Ilije Garašanina, cijela teritorija Bosne i Hercegovine navodno je nekada bila dio Srbije iz vremena cara Dušana, što je, prema tvorcima ovog osvajačkog projekta, dovoljan argument da je to ostala do danas, bez obzira što:
- 1. Ni jedan kvadratni metar teritorije Bosne i Hercegovine nikada, pa ni u vrijeme cara Dušana nije pripadao državi Srbiji;
- 2. Što je car Dušan vladao nepunih 15 godina (1331-1346).
Činjenica da je Osmanlijska carevina stvarno a ne fiktivno, vladala cijelom teritorijom i stvarne i fiktivne “Velike Srbije“ Cara Dušana punih 490 godina (70 godina duže nego Bosnom i Hercegovinom)!? Pod parolom “Srbi svi i svuda“, sva područja cijele teritorije tadašnje Jugoslavije, na kojima su Srbi činili makar i samo 1% stanovnika, proglašena su za srpske zemlje koje treba vratiti Srbima - njihovim “legitimnim vlasnicima“. U stvarnosti, to je značilo da je za pretvaranje Srbije kakva je bila te 1992 godine u planiranu Velike Srbije, bilo potrebno vojnom agresijom osvojiti Makedoniju, Sjevernu Albaniju do Drača, cijelu Bosnu i Hercegovinu, te pripojiti Crnu Goru i dijelove Hrvatske istočno od linije Karlobag (na Jadranskom Moru) – Virovitica (na granici Hrvatske sa Mađarskom).


17. Ko je odbranio Bosnu i Hercegovinu od agresije 1992-95. godine?
Odbranu Bosne i Hercegovine organizovala je SDA stranka na čelu sa tadašnjim predsjednikom Alijom Izetbegovićem. U odbrani su u daleko najvećem procentu (preko 90%) učestvovali Bošnjaci, ne samo zato što autohtoni i najbrojniji narod BiH, nego zato što su se velika većina lokalnih Srba i Hrvata solidarisala sa agresorima iz Srbije tako i Hrvatske, dok im se znatan broj priključio u borbi protiv Bošnjaka, svojih dojučerašnjih sugrađana, uništenje Bosne i Hercegovine, svoje dojučerašnje države. U toku gotovo četvorogodišnje odbrane formirana je Armija BiH, koja je spasila bošnjački narod od totalnog fizičkog uništenja planiranog od strane agresorske armije i uspješno odbranila veći dio teritorije Bosne i Hercegovine.

18. Kada je oficijalno vraćeno povijesno ime Bošnjaka i naziv Bosanski jezik?
Na zasjedanju Bošnjačkog sabora, održanom 28. septembra 1993. godine u prisustvu 377 sabornika i 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde, donijete su dvije odluke:
- 1. Usvojena je Deklaracija kojom su vraćeni zabranjeno istorijsko ime naroda – Bošnjaci, odnosno, takođe do tada zabranjeni naziv jezika – Bosanski jezik;
- 2. Bošnjački sabor opredijelio se za jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama – i time odbili njenu podjelu!

19. Koji je bio cilj masovnih zločina i genocida izvršenih od agresora nad Bošnjacima 1992-95?
Glavni cilj bio je osvajanje što cijele Bosne i Hercegovine te pripajanje njenih teritorija “Velikoj Srbiji“. Najpogodniji način za ostvaraenje tog cilja, prema procjenama vlade tadašnje SR Jugoslavije, na čelu sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem, bio je fizičko istrebljenje i progon Bošnjaka sa cijele teritorije Bosne i Hercegovine, kao i iz svih ostalih područja u kojima su od pamtivijeka živjeli, prije svega sa područja Sandžaka iu Srbiji i Crnoj Gori.

20. Kako su Washingtonski i Dejtonski dogovor definisali Bosnu i Hercegovinu?
Bosanskohercegovački Hrvati i Bošnjaci su u Washingtonu, 1. marta 1994. godine, potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine koja će omogućiti konfederaciju s Republikom Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokom nivou, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Odbor je započeo s radom 4. ožujka 1994. godine u Beču i nastojao je do 15. ožujka 1994. godine donijeti:
1. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine;
2. Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije BiH;
3. Sporazum o vojnom rasporedu na području predložene Federacije BiH;
4. Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije BiH, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnog ustroja kako je to naznačeno u Okvirnom sporazumu, kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum naziv je mirovnoga dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992. – 1995. Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma. U BiH, Daytonski sporazum nikada nije službeno preveden niti je ratificiran u parlamentu. Nikad nije objavljen u Službenom glasniku BiH. Potpisan je bez znanja i saglasnosti građana BiH. Legalno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine koje je po važećem Ustavu Države jedino imalo pravo donijeti „Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma nikada nije donijelo takvu Odluku, a to nije učinila ni Parlamentarna skupština Republike Bosne i Hercegovine. Ovlašteni tumač još uvijek je Ured visokoga predstavnika (OHR), a jer je ured pred gašenjem, došlo je u pitanje funkcioniranje institucija. Današnja politička podjela i struktura vlasti u Bosni i Hercegovini dogovoreni su kao dio Daytonskog sporazuma. Sastavni dio tog dokumenta je i ustav temeljem kojeg funkcionira današnja Bosna i Hercegovina.
Ni 20 godina poslije primjerci Sporazuma koji su se nalazili u Hrvatskoj i BiH nisu prevedeni.
Prema odredbama dejtonskog dogovora definicija dotadašnje Republike Bosne i Hercegovine promijenjeno je u: Suverena država Bosna i Hercegovina, koju čine dva dijela: entitet Republika srpska i Bošnjačko-hrvatska Federacija Bosna i Hercegovina.