Ono što se posljednjih sedmica događalo u Venecueli nije došlo iznenada. Još gostujući u vanjskopolitičkoj emisiji TVBiH Global, u kolumnama za sarajevsko Oslobođenje, Bošnjaci.net, rekao sam da će intervencija protiv režima Nicolása Madura ići postepeno: najprije gušenjem kroz sankcije, izolaciju i ekonomsko davljenje, a potom, vrlo vjerovatno, i otvorenom primjenom vojne sile. Upravo to se i dogodilo. Bolivarska Republika Venecuela je danas najnoviji primjer kako izgleda sudar suvereniteta male države (bez obzira na njenu površinu) i interesa globalne sile.

Više od dvije decenije ova južnoamerička zemlja, naftni gigant s najvećim potvrđenim rezervama na svijetu, nalazi se pod stalnim pritiskom Washingtona. Kriza traje praktično od dolaska Huga Cháveza na vlast početkom 2000-ih, a pod njegovim nasljednikom Nicolásom Madurom prerasta u dugotrajni ekonomski, politički i društveni kolaps. Hiperinflacija, urušene javne službe i masovno iseljavanje miliona građana pretvorili su Venecuelu u simbol propale države. Iluzija nema: Madurov režim jeste represivan, opozicija je razbijena, ljudska prava su ozbiljno ugrožena, a demokratski standardi svedeni na minimum. Ali.

Ono što se sada dogodilo – otvorena vojna intervencija SAD, zračni i kopneni udari te hapšenje predsjednika suverene države – ne može se opravdati. To je direktno kršenje Povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava. Američki narativ o „borbi protiv narkoterorizma“ i „zaštiti demokratije“ zvuči poznato i potrošeno, posebno narodima koji pamte intervencije u Dominkanskoj Republici, Iraku, Libiji, Panami, Grenadi ili dovođenje fašističkog režima Augusto Pinocheta u Čileu.

Trumpova administracija je, suprotno ranijim najavama o izolacionizmu, pokazala da se vraća najgrubljem obliku intervencionizma. Operacija simbolično nazvana „Južno koplje“ ogolila je stvarne motive: kontrolu nad strateškim resursima, prije svega naftom. To je jasno potvrdio i sam Donald Trump, kada je, gotovo trijumfalno, najavio ulazak američkih kompanija u venecuelanski energetski sektor i „vođenje države“ dok se ne provede tranzicija vlasti. Takav rječnik ne ostavlja prostor za dilemu – riječ je o klasičnom konceptu sile jačega. Slika uhapšenog predsjednika Madura odjevenog u trenirku sa povezom na očima izaziva prezir i ne doprinosi ugledu SAD, koja se ovim legoitimira kao svjetski žandarm.

Posebno zabrinjava lahkoća s kojom je izvedena operacija hapšenja Nicolása Madura. Ali, zarobljavanje vrhovnog komandanta zemlje od strane američke elitne jedinice Delta Force, bez ozbiljnijeg otpora, otvara niz pitanja: da li je riječ o potpunom raspadu državnog aparata ili o dogovorenoj, „naštimovanoj“ otmici? Kakav je to odbrambeni sistem koji ne može zaštititi vlastitog predsjednika? Odgovori na ta pitanja tek slijede, ali gorak okus ostaje. Objašnjenja i objedi iz Amerike da je Venecuela u samom središtu narkotakretala i da je predsjednik te zemlje glava hobotnice su neubedljivi što je jasno i samom Trumpu, a dokazi američkog suda da je predsjednik jedne suverene države „posjedovao mitraljez i destruktivne naprave“ u svojoj zemlji (koju treba braniti od neposredne američke opasnosti) su u najmanju ruku smiješni. Ovakve, nikakve, vjerovatno nabijeđene „dokaze“ iznosi Pamela Bondi, državna tužiteljica SAD, što znači da je cijeli američki sistem uhvaćen u kandže administracije koja bi morala da bude samo dio vlasti (podela vlasti podrazumeva postojanje tri odvojene i samostalne grane vlasti (zakonodavne, izvršne i sudske) koje se međusobno ograničavaju.

Situaciju dodatno komplicira uključenje drugih velikih sila. Rusija je jasno osudila američku agresiju i potvrdila podršku venecuelanskom suverenitetu, uz vidljivo jačanje vojne i političke saradnje. I Iran je, također, osudio otmicu predsjednika Veneculele. Ovaj čin predstavlja flagrantno kršenje Povelje Ujedinjenih nacija, posebno njenih članova 1. i 2., koji garantuju poštovanje suvereniteta, pravnu jednakost država i zabranu upotrebe sile...“ Ova agresija tako ugrožava međunarodni mir i stabilnost, posebno u Latinskoj Americi i Karibima

Kada se u lokalni konflikt uključe globalni akteri, rizik eskalacije prerasta regionalne okvire i postaje svjetska opasnost. Latinska Amerika, proglašena zonom mira 2014. godine, ponovo se pretvara u poprište geopolitičkog nadmetanja.

Reakcije iz ostalog svijeta su podijeljene. Dok dio zemalja, poput Kosova, bezrezervno podržava američku akciju (jasno je zašto to čini), većina međunarodne zajednice poziva na poštivanje međunarodnog prava, deeskalaciju i političko rješenje. Evropa govori o „mirnoj tranziciji“, Velika Britanija se ograđuje, a Ukrajina, vođena vlastitim iskustvom rata, vidi šansu za „oslobađanje“ naroda Venecuele. No, historija nas uči da bombe rijetko donose demokratiju.

Za Bosnu i Hercegovinu, i za zemlje poput nje, ovaj slučaj nosi važnu pouku. Možemo ne simpatizirati Madurov režim – i to s razlogom (vidjeli smo njihove stavove oko rezolucije Gneeralne skupštine UN Srebrenici br. 78/282, bila odsutna) – ali ne smijemo relativizirati princip suvereniteta. Jer kada se jednom prihvati logika da je dozvoljeno silom uklanjati „nepoželjne“ vlade, sutra niko nije siguran. Danas je to Venecuela, sutra može biti bilo koja druga država koja se nađe na pogrešnoj strani interesa velikih. A ko kaže da nas ove intervencije (bombarodavnje Nigerije, ili nuklearnih postrojenja u Iranu) ne vode ka Trećem svjetskom ratu. Venecuela je danas u geopolitičkim raljama, između unutrašnje krize i vanjske agresije. Narod te zemlje ponovo plaća cijenu sukoba elita i imperijalnih ambicija. A svijet još jednom dobija potvrdu da međunarodno pravo vrijedi samo onoliko koliko ga poštuju oni najmoćniji.