Kolumne
Povodom Nove godine
NEKA NAM ALLAH PODARI BEREKET U ONOME ŠTO JE OSTALO OD NAŠIH ŽIVOTA
|
|
Autor: Abudžerra Sultani
Objavljeno: 04. January 2026. 14:01:23
U trenutku tvog rođenja počinje odbrojavanje sata tvoje smrti… Svaka godina koja prođe odnese iz tvog života 365 dana, dok se ti neumitno približavaš svom kraju zapisanom u Levhi-Mahfuzu – Pomno čuvanoj Ploči. A da i ne znaš, iz dana tvog života svakodnevno se oduzima onoliko koliko sunce izađe i zađe.
Svake godine iz tvog života nestane 31.536.000 sekundi, između udaha i izdaha – eliksira tvog života i rasutog kapitala tvog vijeka. Pa pogledaj koliko ti je ostalo od tog zamišljenog računa prije nego primiš čestitke dragih ljudi koji se raduju gubitku još jedne godine svoga života u strastima dunjaluka.
Prolazak svake godine znači povlačenje više od 31,5 miliona sekundi iz dragocjenog računa tvog života koji se nikada neće vratiti, niti će se ikada moći nadoknaditi ijednom riznicom ovoga svijeta.
Tvoj život je poput stabla u gustoj šumi: njegovo sjeme – na dan tvog stvaranja u majčinoj utrobi – spušteno je između kičme i prsiju: kap sjemena, pa ugrušak, pa zametak, pa kosti, pa meso, pa udah duše i novo stvaranje.
Ti si „pokretno stablo“ u šumi dunjaluka: imaš početak i imaš kraj. Počinješ sjemenom, a završavaš starošću i nestankom… ili rasipanjem u grobu, ili „sjekirom nesretnog drvosječe“ koja iznenada prekida život… ili vatrom koja te pretvori u ugljen i pepeo, ili bujicom koja te odnese u dubinu.
Najgore s čime se stabla naših života suočavaju jeste jesen koja ih ogoli od lišća i starost koja im oduzme svježinu, pa postanu kostur koji se bori sa sudbinom i vara se nadom u proljeće koje bi moglo vratiti život.
U smjeni četiri godišnja doba pouka je za one koji vjeruju: biljke umiru svake jeseni, a potom se obnavljaju – u kruženju koje traje svega pola godine. A život čovjeka nije kružni, već pravolinijski: sa svakim zalaskom sunca s drveta njegovog života padne jedan žuti list. Kada dođe tvoj rođendan, već je izgubljeno 365 listova koji se ne obnavljaju i ne mogu se nadoknaditi, sve dok se ne ispuni broj koji mu je Allah odredio – pa pada posljednji list i čovjek izdahne, makar bio vladar svoga vremena.
Kako da shvatimo ovu imansku istinu?
Kada izađeš iz majčine utrobe, ispustiš „krik života“ jer se tvoja pluća ispune prvim dahom iz unaprijed određenog broja udisaja. Tada počinje trošenje tvog života u sekundama – sa svakim udahom i izdahom. A kada dođe tvoj rok, ispustiš „krik oproštaja“: bogatstvo ti neće produžiti život ni za sat, niti siromaštvo skratiti ni za minut: „Svaki narod ima svoj rok; kad njihov rok dođe, ne mogu ga ni za čas odgoditi niti ubrzati.“ (El-A‘raf, 34)
Prosječan ljudski vijek je 63 godine, a vijek naroda oko 500 godina – i svemu je rok zapisan.
Ljudi su sigurni da će umrijeti, svakodnevno gledaju dženaze, ali ne znaju vrijeme, mjesto ni način svoje smrti. Jer Allah nije vezao smrt ni za starost, ni za bolest, ni za siromaštvo, ni za ratove – pa čak ni za sam čin ubijanja – već za ispunjenje roka koji je propisao.
Metak ne ubija, niti utapanje, niti vatra, niti otrov – ubija samo istek roka.
Na to ukazuje i Kur’an u kazivanju o šehidima Uhuda: „Reci: da ste bili u svojim kućama, izišli bi oni kojima je smrt bila propisana na mjesta pogibije.“ (Ali Imran, 154)
Borba ne znači nužno smrt, kao što ni sjedenje kod kuće ne garantuje život.
Kada se ovakvo vjerovanje (akida) ukorijeni u srcu, neće ti nauditi zavjera cijelog svijeta, niti ćeš postići šehadet samo zato što ga želiš, niti će te spasiti bilo čija samilost ako ti je rok istekao.
Allah je svakome dao određeni broj dana i nijedna sila ne može mu oduzeti ni jednu sekundu, pa makar bio bombardovan nuklearnim bombama. Taj život se troši sa svakim izlaskom i zalaskom sunca – čak i u snu ili komi.
Godina ne počinje u januaru niti završava u decembru, već se vrti poput kazaljki sata dok ne prođe dan, sedmica, mjesec, godina, stoljeće – i cio život, kao jedan tren.
Svake godine mi više nismo isti. Nakon što padne 365 listova našeg života, mi se promijenimo: tijelo, krv, osjećaji, uspomene… gubimo voljene, mijenjaju se uvjerenja, snovi blijede. Ono što nas je jučer radovalo danas nema isti ukus.
Ako ne trošimo vrijeme na ono zbog čega smo stvoreni, potrošit ćemo ga u prolaznim strastima dunjaluka – drugi će uživati u plodovima, a mi ćemo za to odgovarati na Ahiretu.
Život je sastavljen od minuta i sekundi. Onaj ko živi sedamdeset godina potroši oko dvije i po milijarde sekundi, i za njih će biti upitan:
• u šta si potrošio život?
• u šta si potrošio mladost?
„Otkucaji srca govore čovjeku da je život tek tren i čas; zato, učini da te pamte prije smrti, jer lijep spomen je drugi život.“
Na kraju: da li da vam kažem „Sretna Nova godina!“, ili da kažem: Neka Allah primi naša dobra djela u protekloj godini, oprosti nam loša, i podari nam bereket u onome što je ostalo od naših života – jer niko ne zna koliko je u njima još sekundi ostalo.
Allahu, oprosti nam ono što je prošlo, popravi nam ono što je ostalo, usmrti nas kao muslimane, pridruži nas dobrima i učini nas boljima nego što ljudi misle o nama!
Svake godine iz tvog života nestane 31.536.000 sekundi, između udaha i izdaha – eliksira tvog života i rasutog kapitala tvog vijeka. Pa pogledaj koliko ti je ostalo od tog zamišljenog računa prije nego primiš čestitke dragih ljudi koji se raduju gubitku još jedne godine svoga života u strastima dunjaluka.
Prolazak svake godine znači povlačenje više od 31,5 miliona sekundi iz dragocjenog računa tvog života koji se nikada neće vratiti, niti će se ikada moći nadoknaditi ijednom riznicom ovoga svijeta.
Tvoj život je poput stabla u gustoj šumi: njegovo sjeme – na dan tvog stvaranja u majčinoj utrobi – spušteno je između kičme i prsiju: kap sjemena, pa ugrušak, pa zametak, pa kosti, pa meso, pa udah duše i novo stvaranje.
Ti si „pokretno stablo“ u šumi dunjaluka: imaš početak i imaš kraj. Počinješ sjemenom, a završavaš starošću i nestankom… ili rasipanjem u grobu, ili „sjekirom nesretnog drvosječe“ koja iznenada prekida život… ili vatrom koja te pretvori u ugljen i pepeo, ili bujicom koja te odnese u dubinu.
Najgore s čime se stabla naših života suočavaju jeste jesen koja ih ogoli od lišća i starost koja im oduzme svježinu, pa postanu kostur koji se bori sa sudbinom i vara se nadom u proljeće koje bi moglo vratiti život.
U smjeni četiri godišnja doba pouka je za one koji vjeruju: biljke umiru svake jeseni, a potom se obnavljaju – u kruženju koje traje svega pola godine. A život čovjeka nije kružni, već pravolinijski: sa svakim zalaskom sunca s drveta njegovog života padne jedan žuti list. Kada dođe tvoj rođendan, već je izgubljeno 365 listova koji se ne obnavljaju i ne mogu se nadoknaditi, sve dok se ne ispuni broj koji mu je Allah odredio – pa pada posljednji list i čovjek izdahne, makar bio vladar svoga vremena.
Kako da shvatimo ovu imansku istinu?
Kada izađeš iz majčine utrobe, ispustiš „krik života“ jer se tvoja pluća ispune prvim dahom iz unaprijed određenog broja udisaja. Tada počinje trošenje tvog života u sekundama – sa svakim udahom i izdahom. A kada dođe tvoj rok, ispustiš „krik oproštaja“: bogatstvo ti neće produžiti život ni za sat, niti siromaštvo skratiti ni za minut: „Svaki narod ima svoj rok; kad njihov rok dođe, ne mogu ga ni za čas odgoditi niti ubrzati.“ (El-A‘raf, 34)
Prosječan ljudski vijek je 63 godine, a vijek naroda oko 500 godina – i svemu je rok zapisan.
Ljudi su sigurni da će umrijeti, svakodnevno gledaju dženaze, ali ne znaju vrijeme, mjesto ni način svoje smrti. Jer Allah nije vezao smrt ni za starost, ni za bolest, ni za siromaštvo, ni za ratove – pa čak ni za sam čin ubijanja – već za ispunjenje roka koji je propisao.
Metak ne ubija, niti utapanje, niti vatra, niti otrov – ubija samo istek roka.
Na to ukazuje i Kur’an u kazivanju o šehidima Uhuda: „Reci: da ste bili u svojim kućama, izišli bi oni kojima je smrt bila propisana na mjesta pogibije.“ (Ali Imran, 154)
Borba ne znači nužno smrt, kao što ni sjedenje kod kuće ne garantuje život.
Kada se ovakvo vjerovanje (akida) ukorijeni u srcu, neće ti nauditi zavjera cijelog svijeta, niti ćeš postići šehadet samo zato što ga želiš, niti će te spasiti bilo čija samilost ako ti je rok istekao.
Allah je svakome dao određeni broj dana i nijedna sila ne može mu oduzeti ni jednu sekundu, pa makar bio bombardovan nuklearnim bombama. Taj život se troši sa svakim izlaskom i zalaskom sunca – čak i u snu ili komi.
Godina ne počinje u januaru niti završava u decembru, već se vrti poput kazaljki sata dok ne prođe dan, sedmica, mjesec, godina, stoljeće – i cio život, kao jedan tren.
Svake godine mi više nismo isti. Nakon što padne 365 listova našeg života, mi se promijenimo: tijelo, krv, osjećaji, uspomene… gubimo voljene, mijenjaju se uvjerenja, snovi blijede. Ono što nas je jučer radovalo danas nema isti ukus.
Ako ne trošimo vrijeme na ono zbog čega smo stvoreni, potrošit ćemo ga u prolaznim strastima dunjaluka – drugi će uživati u plodovima, a mi ćemo za to odgovarati na Ahiretu.
Život je sastavljen od minuta i sekundi. Onaj ko živi sedamdeset godina potroši oko dvije i po milijarde sekundi, i za njih će biti upitan:
• u šta si potrošio život?
• u šta si potrošio mladost?
„Otkucaji srca govore čovjeku da je život tek tren i čas; zato, učini da te pamte prije smrti, jer lijep spomen je drugi život.“
Na kraju: da li da vam kažem „Sretna Nova godina!“, ili da kažem: Neka Allah primi naša dobra djela u protekloj godini, oprosti nam loša, i podari nam bereket u onome što je ostalo od naših života – jer niko ne zna koliko je u njima još sekundi ostalo.
Allahu, oprosti nam ono što je prošlo, popravi nam ono što je ostalo, usmrti nas kao muslimane, pridruži nas dobrima i učini nas boljima nego što ljudi misle o nama!
