UVOD: Put od Sarajeva do Tunisa nije tek geografska linija, nego unutarnji hod srca koje traži smisao u vremenu buke i raspršenosti. To je put na kojem se gradovi ne mjere kilometrima, nego susretima; ne mapama, nego stanjima duše. Na tom putu čovjek shvati da se istinski putnik ne kreće sâm – on je nošen sjećanjem, dovom i tihim znakovima koje Allah Svevišnji postavlja pred one koji slušaju.


Duhovni put, kakav su trasirali alžirski-mustaganimski sufijski svjetionici, nije bijeg iz svijeta nego povratak svijetu s pročišćenim pogledom. On ne traži da se čovjek odrekne svoga porijekla, jezika i historije, nego da ih osvijetli sviješću o Allahovom prisustvu. U tom smislu, Sarajevo i Tunis nisu dvije tačke razdvojene morem i kontinentima, već dvije stanice istog unutarnjeg putovanja, povezane zajedničkom čežnjom za smislom, mirom i odgovornošću prema Allahu Svevišnjem, sâmom sebi i ljudima bez obzira na njihovo porijeklo, vjeru i naciju.


Zato ovaj zapis nije izvještaj o putu, nego svjedočenje o susretima – o trenucima u kojima se riječi povlače pred tišinom, a formalni okviri pred bratskom bliskošću. Duhovni put uvijek započinje tamo gdje prestaje potreba da se sve objasni.

Prošlogodišnji susret u Sarajevu, krajem decembra (2024) i početkom januara (2025), ostavio je trag smirenosti i prepoznavanja – kao da se razgovor nastavio ondje gdje je nekad davno započeo. Susret u Tunisu, na pedesetu godišnjicu ʿAlawijskog sufijskog reda, bio je njegov prirodni nastavak: ne kao kulminacija, nego kao potvrda da se duhovni putevi ne zatvaraju datumima i ceremonijama. Oni se samo produbljuju – tiho, dostojanstveno i s odgovornošću prema vremenu u kojem živimo.


Stoga sam s iskrenom zahvalnošću primio poziv Šeikha Khalida Bentunisa da, nakon prošlogodišnjeg duhovnog susreta u Sarajevu, aktivno sudjelujem u jedinstvenoj tradicionalnoj manifestaciji duhovne gozbe u Tunisu u organizaciji Međunarodne sufijske asocijacije Alâwiyya. Taj poziv doživio sam kao povjerenje i kontinuitet jednog živog duhovnog puta koji povezuje ljude, mjesta i srca u zajedničkoj potrazi za smislom i mirom.

Tragom duha, duše, srca i uma
Tunis je zemlja duha, duše, srca i uma, gdje tradicija ne pripada prošlosti, nego sadašnjosti koja se stalno obnavlja, i s ljudima koji svjedoče da je mir praksa, a ne samo ideja. Otuda Alâwiyyski sufijski red, kojeg vodi Šeikh Khalid Bentuni, unuk njenog utemeljitelja Šeikha Abū al-ʿAbbāsa Aḥmada ibn Muṣṭafā ibn ʿAlīwa al-ʿAlāwīyya al Mustaghānima (1869-1934), postaje jasniji i dublji. To nije put zatvoren u formu ili ritual, nego živa duhovna škola koja spaja unutarnji rad na sebi s odgovornošću prema svijetu. Njegova snaga leži u ravnoteži između tišine i djelovanja, predaje i budnosti, vjernosti izvoru i otvorenosti prema suvremenim izazovima.


Ovaj sufijski put podsjeća da je mir stanje svijesti prije nego društveni ili politički cilj, te da se ne može graditi izvana bez unutarnje promjene. Pod vodstvom Šejkha Khalida Bentunisa, red njeguje duhovnost koja rađa etiku, dijalog i služenje drugima, ostajući ukorijenjena u islamskoj tradiciji, a istovremeno otvorena univerzalnim ljudskim vrijednostima.

Zato se Alâwiyyski sufijski red ne doživljava kao povratak u prošlost, nego kao živi tok koji teče kroz sadašnjost prema budućnosti. Njegova poruka je jasna: mir se ne pronalazi bijegom od svijeta, nego njegovim oplemenjivanjem; ne strahom od drugog, nego prepoznavanjem zajedničke ljudskosti.

Tunis nije obična zemlja
U Tunis se ne dolazi samo nogama nego i sjećanjem. Prije nego što smo Azra i ja stupili na tlo, hodali sam po njegovim slojevima: po pepelu Kartaže, po rimskom kamenu, po tišini džamija, po sjenama palača Beyova, po razbijenim sloganima revolucije. Ovaj tekst nije putopis u uobičajenom smislu. On je slušanje zemlje koja govori više glasova odjednom.

Na dnu svega leži Kartaža, tamna i blistava poput opsidijana. Grad koji je more učinio sudbinom i trgovinu oblikom molitve. Punski ratovi nisu bili samo sukobi dviju sila – bili su kozmička drama Mediterana. Hanibalov prelazak Alpa bio je čin gotovo mitske drskosti: čovjek protiv geografije, volja protiv sudbine. Rim je pobijedio strpljenjem i zaboravom, ali ratovi su ostali u pamćenju prostora.


Rim je potom sagradio tišinu od kamena. Ceste, forumi i amfiteatri govorili su jezikom trajanja. Ipak, ispod strukture carstva rasla je nova vjera, nova sumnja. Tunis je već tada postao mjesto sudara savjesti i vlasti.

Islam je došao kao prepisivanje svijeta, a ne njegovo brisanje. Arapska riječ dala je značenje kamenu, a vjera ritam danu. El Qayrawān je postao srce smisla, mjesto gdje se povijest savija prema nebu.

Osmanlije i Beyovi vladali su oprezno, svjesni granica moći. Tunis je tada naučio živjeti između carstva i sebe, u trajnoj ravnoteži.

Habib Bourguiba pokušao je započeti iznova. Modernost je došla kao rez, ali povijest se povukla samo privremeno. Ispod površine, slojevi su ostali.

Aziz revolucija bila je krik dostojanstva. Donijela je nadu, ali i razotkrivanje. Danas Tunis stoji između umora i budnosti, između prošlosti koja ne šuti i budućnosti koja još nema oblik.

Ovaj tekst je zapis susreta s palimpsestom. Ako je esej – on je slušanje. Ako je izvještaj – on je priznanje da se povijest ovdje osjeća.

Tuniski duhovni i svjetovni dnevnik
(28. decembar 2025 – 1. januar 2026)
Upoznavanje s učesnicima
Prvi dan bio je tiho otvaranje prema licima prije nego prema mjestima. Upoznavanje koje se nije temeljilo na imenima, nego na prisutnosti i onom neizrečenom osjećaju da su srca stigla iz različitih pravaca, ali su se okupila oko jedne namjere.


U prvim susretima s učesnicima jasno se osjećala raznolikost: različiti jezici, godine, kulturne i duhovne pozadine. Ipak, ono što je sve povezivalo bila je zajednička potraga za smislom i iskrena želja za življenjem zajedničkog mira.

Ovo upoznavanje nije bilo formalno; bilo je to unutarnje uvođenje, priprema duše za ritam narednih dana. Bio je to prvi pravi duhovni trening: slušati bez prosuđivanja i u drugome prepoznati odraz sebe.

29. decembar, 2025.
Sidi Bou Said
Toga dana put nas je odveo u Sidi Bou Said, mjesto gdje se ljepota i smirenost prirodno susreću. Sa visine brda Tunis se ukazivao poput otvorene slike prema moru, sa bijelim kućama i plavim vratima i prozorima, u skladu kakav rijetko gdje postoji u svijetu.

Boja ovdje nije bila samo estetski izbor, nego duhovni govor: bijela kao čistoća, plava kao dubina i beskraj. Cijeli prizor bio je tihi poziv na meditaciju — trenutak u kojem se pogled smiruje, a srce pronalazi ravnotežu.


Sidi Bou Said jedno je od najprepoznatljivijih mjesta u Tunisu, gdje se povijest, duhovnost i ljepota prostora stapaju u jedinstveno iskustvo.

Povijesno, mjesto nosi ime po Sidi Bou Saidu al-Badžiyu, andaluzijskom sufijskom učenjaku iz 12. i 13. stoljeća, koji se ovdje povukao u ibadet, kontemplaciju i podučavanje. Njegov mauzolej i danas predstavlja duhovno središte mjesta, simbol asketskog života i potpune predanosti Allahu. Kroz stoljeća, Sidi Bou Said je bio utočište sufija, učenjaka i putnika koji su tražili tišinu i unutarnju jasnoću.

Duhovno gledano, Sidi Bou Said nije samo slikoviti gradić, nego prostor duhovnog stanja – mjesto koje podsjeća da se ljepota i spoznaja u islamu ne razdvajaju. Njegova bijelo plava arhitektura postala je vizualni izraz unutarnjeg mira, čistoće i otvorenosti prema nebu i moru. U tom ambijentu, tišina ima govor, a pogled prema horizontu podsjeća na Allahovu beskonačnost.

Zbog toga Sidi Bou Said i danas ostaje snažan simbol sufijskog Tunisa: mjesto gdje se duh odmara, srce smiruje, a putnik osjeća da je blizina Allahuu moguća u ljepoti svijeta.

30. decembar, 2025.
Džamija Zaytuna
Ovaj dan nosio je pečat znanja i pamćenja. Posjeta Džamiji Zaytuna bila je ulazak u jedno od živih središta islamske civilizacije u Magrebu.

Imali smo čast bratskog prijema muftije Republike Tunis, Šejkha Hišama ibn Mahmuda. Susret je bio jednostavan po formi, ali dubok po značenju.


Večernji sati bili su ispunjeni slušanjem andaluzijske muzike, čiji su tonovi nosili sjećanja stoljeća i spajali bol s ljepotom.

Andaluzijska muzika, koju sam slušao u Tunisu, nije dolazila do uha kao običan zvuk, nego kao sjećanje koje se budi u dubini duše. Njeni tonovi nosili su dah izgubljenih vrtova Andaluzije, ali i smirenost sjevernoafričkih obala, gdje se tuga ne suprotstavlja nadi, nego je njen tihi pratilac. U tim melodijama vrijeme je usporavalo, a srce se spontano usklađivalo s ritmom koji ne traži razumijevanje, već prisutnost.

Ta muzika ne poziva na ekstazu glasnoće, nego na sabranost sluha. Ona je poput dove otpjevane bez riječi: suzdržana, dostojanstvena i prožeta unutarnjom svjetlošću. Dok sam je slušao, činilo se da se prostor ispunjava nevidljivim mostovima između prošlosti i sadašnjosti, između čovjeka i njegove čežnje za Izvorom. U Tunisu sam shvatio da andaluzijska muzika nije samo kulturno naslijeđe, nego duhovni jezik koji još uvijek zna kako govoriti srcu.

Zaytuna – znanje kao živi rukopis
Ako je Tunis palimpsest vremena, onda je Džamija Zaytuna njegov živi rukopis. Ne samo mjesto molitve, nego prostor u kojem se stoljećima mislilo, raspravljalo i učilo – bez zvona, bez zvaničnih diploma, ali s autoritetom koji nije dolazio odozgo nego iz dubine znanja. Zaytuna nije bila univerzitet po administrativnoj formi, ali je bila univerzitet po suštini, možda i najstariji u svijetu u onom smislu u kojem se znanje prenosilo kao lanac odgovornosti, a ne kao roba.
Njena arhitektura nije spektakularna u vanjskom smislu; ona je unutarnja. Stubovi – doneseni iz rimskih ruševina, iz vremena koje je prethodilo islamu – nisu samo noseći elementi krova, nego noseći elementi pamćenja. Svaki stub je drugačiji, svaka kolona nosi trag drugog doba, drugog carstva, druge estetike. Kao da je povijest sâma pristala da služi znanju, da drži krov pod kojim se misli.


U tom šumskom rasporedu kolona, gdje pogled nikada ne nailazi na savršenu simetriju, znanje nije bilo centralizirano. Nije bilo katedre. Učenjaci su sjedili uz stubove, a oko njih su se okupljali učenici. Znanje je imalo lokaciju, ali ne i hijerarhiju. I među svim tim stubovima, za mene je jedan imao posebnu težinu: onaj uz koji je sjedio i predavao Muhammad al-Tahir Ibn Ašūr, autor monumentalnog tefsira al-Taḥrīr wa al-Tanwīr.

Ibn Ašūr nije bio samo mufessir; bio je mislilac prijelaza, čovjek koji je razumio da se Kur’an ne može braniti zatvaranjem, nego otvaranjem razuma. Njegov tafsīr nije pokušaj da se tekst ukroti, nego da se oslobodi – da progovori svakom vremenu bez gubitka vlastite dubine. Stub uz koji je sjedio tako postaje simbol: ne autoriteta koji pritišće, nego znanja koje podupire.
Zaytuna je tako bila škola bez zidova učionica, ali s jasnim etosom: znanje nije odvojeno od morala, a razum nije neprijatelj Objave. To je razlika koju osjetiš hodajući njenim dvorištem – tišina nije praznina, nego zasićenost značenjem.

Zaytuna i Qarawiyyin – jedna usporedba
U tom smislu, prirodno se nameće poređenje s Džamijom Qarawiyyin u gradu Fesu. Ako je Zaytuna racionalna i suzdržana, Qarawiyyin je organska i bujna. Qarawiyyin nosi duh Magreba koji je bio raskršće Andaluzije, Afrike i Istoka. Njeni prostori odišu gustinom znanja koje se granalo u mnogim pravcima: pravo, teologija, matematika, astronomija.

Razlika između njih nije u vrijednosti, nego u temperamentu. Zaytuna je bila škola mjere, reforme iznutra, kritičkog razuma. Qarawiyyin je bila škola širine, kontinuiteta i tradicije koja se prelijevala. Ako je Fes bio grad koji je akumulirao znanje, Tunis je bio grad koji ga je preispitivao.

Obje su džamije-univerziteti dokaz da islamska civilizacija nije poznavala sukob između vjere i razuma kao nužnost. Taj sukob je došao kasnije, kao posljedica historijskih lomova, a ne kao izvorna sudbina. U Zeytuni i Qarawiyyinu znanje je bilo ibadet, a ibadet je bio misaon.
Zato stub Ibn Ašūra u Zaytuni nije samo mjesto sjećanja. On je poziv: da se znanje ne ponavlja mehanički, da se tradicija ne pretvara u relikviju, i da se prošlost ne koristi kao zaklon od sadašnjosti. Kao i svi stubovi te džamije, i on nosi krov – ali istovremeno podsjeća da se nebo vidi samo ako se gleda prema gore.

Prema dostupnim historijskim izvorima, džamija Zaytuna u Tunisu osnovana je u svom ranom obliku krajem 7. stoljeća, najvjerovatnije između 698. i 703. godine, neposredno nakon arapskog osvajanja Kartagine i uspostavljanja islamske vlasti u Ifrikiji. Već od 8. stoljeća Zaytuna se afirmirala kao središnje mjesto vjerskog učenja, a njena obrazovna uloga razvijala se kontinuirano, iako neformalno, kroz stoljeća.


Džamija Qarawiyyin u gradu Fesu osnovana je 859. godine, prema pouzdanom predanju od strane Madam Fatime al-Fihri. Od samog početka funkcionirala je kao džamija i učilište, a vremenom je razvila stabilniju i institucionalno jasnije strukturiranu nastavnu tradiciju.

Pitanje koja je od ove dvije institucije starija zavisi od kriterija koji se primjenjuje. Ako se starost mjeri isključivo godinom osnivanja džamije kao arhitektonskog i vjerskog objekta, Zaytuna ima jasnu hronološku prednost. Međutim, ako se naglasak stavi na kontinuitet formalizirane obrazovne djelatnosti, Qarawiyyin se s razlogom često navodi kao najstariji kontinuirano aktivni univerzitet na svijetu.

U tom smislu, ove dvije institucije ne stoje u odnosu suparništva, nego predstavljaju dvije različite putanje razvoja znanja unutar iste civilizacijske matrice: Zaytuna kao rani, etički i učenjaku orijentiran model, i Qarawiyyin kao kasniji, ali institucionalno koherentniji oblik univerzitetskog učenja.

31. decembar, 2025.
I Muftija tuniski Šejkh Hišam ibn Mahmud
Ovaj dan predstavljao je vrhunac cijelog putovanja. Započeo je susretom u uredu muftije tuniskog, Šejkha Hišama ibn Mahmuda, koji nas je dočekao otvorena srca i širokog uma.


Šejkh Hišam ibn Mahmud spada među istaknute suvremene alime Tunisa, čije se djelovanje oslanja na duboko ukorijenjenu porodičnu i duhovnu tradiciju. Kao muftija Tunisa i prvi imam džamije Zaytuna, on predstavlja kontinuitet klasičnog islamskog znanja koje je stoljećima oblikovalo vjerski i intelektualni identitet Tunisa.

Potječe iz porodice učenjaka: njegov otac i djed bili su priznati alimi, poznati po znanju, moralnoj dosljednosti i služenju zajednici. U takvom okruženju Šejkh Hišam je odrastao u atmosferi u kojoj su znanje, bogobojaznost i odgovornost prema društvu bili nerazdvojni. Njegovo obrazovanje i duhovna formacija prirodno su se vezali za Zaytunu – ne samo kao instituciju, nego kao simbol ravnoteže između šerijatskog znanja, duhovne dubine i društvene umjerenosti.

Kao prvi imam džamije Zaytune i muftija, Šejkh Hišam ibn Mahmud poznat je po smirenom, dostojanstvenom govoru i jasnoći fetvi koje nastoje spojiti vjernost islamskoj tradiciji s razumijevanjem suvremenog konteksta. Njegovo djelovanje svjedoči o islamu koji nije zatvoren u prošlost, ali ni izgubljen u površnosti sadašnjosti – islamu koji govori jezikom mudrosti, mjere i unutarnje odgovornosti.

U njemu se prepoznaje ono što Zaytuna stoljećima simbolizira: alim koji ne traži vidljivost, nego pouzdanost; autoritet koji ne nameće, nego usmjerava; i duhovni glas koji podsjeća da znanje bez etike nema svjetla, a vjera bez milosti nema dubine.

Upoznavanje s muftijom tuniskim i susret u njegovom uredu ostat će mi u trajnom sjećanju kao tih, ali dubok trenutak prepoznavanja. Bio je to razgovor bez suvišnih riječi, prožet međusobnim poštovanjem i osjećajem da se nalazimo unutar iste duhovne genealogije znanja i odgovornosti. U tom susretu osjetila se težina amaneta koji nosi alim Zaytune: smirenost koja dolazi iz sigurnosti u znanje i blagost koja proizlazi iz svijesti o prolaznosti položaja. Bio je vidno potresen prizorima iz monografije o Srebreničkoj dovi, koju sam mu uručio kao dokaz o genocidu nad Bošnjacima, koje, kako je rekao, prepoznaje i u svojoj lozi s materine strane.


Taj susret u Tunisu u meni je spontano prizvao jedno drugo, jednako snažno sjećanje – prisustvo muftije tuniskog Šejkha Mukhtara Sallamija prilikom moje inauguracije za reisu-l-ulemu 1998. godine. Njegov govor tada, izrečen s dostojanstvom i jasnoćom, bio je više od protokolarne geste: bio je čin povjerenja i legitimacije, potvrda da islam u Bosni stoji unutar šireg Ummeta znanja, a ne na njegovoj margini. Time je moje ustoličenje za vrhovnog muftiju bosanskog dobilo međunarodnu i duhovnu težinu koju vrijeme nije izbrisalo.

U tom kontinuitetu – od Šejkha Mukhtara Sallamija do Šejkha Hišama ibn Mahmuda – prepoznajem istu nit Zaytune: tiho, ali postojano svjedočenje da se vjerski autoritet ne gradi bukom, nego povjerenjem; ne političkom snagom, nego moralnom dosljednošću. Ta sjećanja, razdvojena desetljećima i prostorom, povezuje ista poruka: da susreti alima nisu samo lični trenuci, nego znakovi dublje povezanosti koja nadilazi granice i ostaje upisana u pamćenje srca.

II Ibn Khaldum
Otac sociologije i filozofije historije
Nakon susreta sa muftijom tuniskim, slijedila je posjeta rodnoj kući Ibn Khalduna, njegovoj džamiji i mjestu gdje je osmišljavao sociologiju i filozofiju historije, u ulici Tourba al-Bey. Njegov lik i djelo su dokaz da Tunis nije samo duh i duša islama kroz ličnost Abū al-Ḥasana ʿAlī ibn ʿAbd Allāh al-Shādhilī, koji se izvjesno vrijeme zadržao u Tunisu 1218/19, već da je Tunis zemlja srca i uma Ibn Khalduna. Otuda, posebno mjesto u mom unutarnjem pamćenju zauzima susret s prostorima vezanim za život i djelo Ibni Khalduna. To nije bila obična posjeta historijskom lokalitetu, već tih, gotovo svečan susret s umom koji je stoljećima ispred svog vremena razumio zakonitosti uspona i padova društava i carevina.


Stajao sam mirno pred zaključanim vratima kuće u kojoj je Ibn Khaldun rođen, kako svjedoči ploča u ulici Tourbe al-Bay u Tunisu. Vrata su bila zatvorena, ali prostor nije bio nijem. U toj tišini, misao je sama kucala. Sanjao sam njegov povratak – ne kao historijsku fantaziju, nego kao nužnu potrebu našeg vremena. Da nam objasni zašto se Ummet danas rasipa u krvavim ratovima, od Sudana do Jemena, i gdje se izgubio put koji vodi povratku dostojanstva, smisla i časti, čijem je on sam bio svjedok od Qordobe do Qarawiyyin.

Svjestan sam da ni njegov život nije bio pošteđen progona. Bio je zatvaran, progonjen i neshvaćen, jer mediokriteti, u svakom vremenu, teško podnose one koji vide dalje i znaju dublje od njih. Ta spoznaja učinila je susret s njegovim naslijeđem još stvarnijim i bolnijim.

Poseban dar ovog dana bio je namaz u skromnoj džamiji u kojoj je i sâm Ibn Khaldun klanjao. Tu sam, spojivši podne i ikindiju, qasran ve džem’an, osjetio duboku povezanost između ibadeta i misli. Bio je to trenutak zahvalnosti koji je nadilazio riječi. Ne mogu opisati zadovoljstvo što sam mogao stati na mjesto gdje je on razmišljao o uzrocima uspona i padova vlasti i društava, o stoljetnim ciklusima koje određuje snaga ili slabost ‘asabiyye — društvene solidarnosti usmjerene ka zajedničkom cilju.


Na tom mjestu, neminovno se nametnulo pitanje: šta se dogodilo s Ummetom da u njemu nije iznikao um koji bi mogao i trebao naslijediti sociološku misao Ibni Khalduna? Kako je moguće da je Ummet ostavio Zapadu da na njegovoj genijalnosti izgradi temelje moderne sociologije i filozofije povijesti od civilizacijskog značaja?

Stojeći između kamena, vremena i dove, shvatio sam da ova pitanja nisu upućena prošlosti, nego nama samima. Jer Ibn Khaldun nije samo ime u knjigama – on je mjera savjesti. A dok god se ne vratimo Khaldunovom srcu koje osjeća i umu koji spoznaje, te društvenoj solidarnosti i odgovornosti koju je Khaldun razumio i živio, njegov povratak ostat će san, a naš nemir stvarnost.

III Završni zikr
Film o bosanskom derviškom duhu, govor,
bosanska idžazetnama i dova
Večer današnjeg zadnjeg dana u 2025. mīladskoj godini, donijela je završni zikr ovog tradicionalnog duhovnog festivala. Prikazan je film o prošlogodišnjoj posjeti Sarajevu, a potom sam održao govor, uputivši riječi zahvalnosti Šeikhu Mawlani Khalidu Bentunisu što mi je ukazao čast da govorim pred tim veličanstvenom skupom. Čast mi je bila, također, da proučim završnu dovu s osjećajem da se unutarnje putovanje tek nastavlja.


Nikada ranije, kao ovoga puta, nisam ispratio staru i dočekao novu mīladsku godinu u zikru — i to baš u Tunisu, zemlji Ibn Khalduna. Bio je to doček bez buke i vatrometa, ali ispunjen onim što je trajnije od vremena: smirajem srca i sabranošću duha. Kao da je sâma noć razumjela gdje se nalazi i u čijoj se zemlji rađa novi dan – nova mīladska godina.

Te večeri na prijelazu iz stare (2025) u novu (2026) mīladsku godinu, Bosna je kroz film bila prisutna u Tunisu u punini svojih prirodnih ljepota i svog duhovno-derviškog ruha. Cijela Bosna te večeri bila je s nama ili mi smo u Tunisu bili u Bosni, koja je i nama otkrivala ono tajnovito ruho svoga duha, duše i srca, koje ni nama samima nije bilo poznato. A tek, svečana dodjela bosanske idžazetname Šeikhu Khalidu Bentunisu od strane Šeikha Kazima Hadžimelića, bila je vrhunac bosansko -ʿalawijskog spoja sufijsko derviške duhovnosti, koja je te večeri zračila ljepotom bratskog i ljudskog povjerenja i poštovanja.

Na kraju, pripala mi je čast da proučim završnu dovu, u kojoj je cijeli smisao druženja u duhu tawḥīda i ummetske solidarnosti u vremenu kada nam je najpotrebnije kao Ummetu da budemo u Allahovom rizaluku.

Januar 01, 2026.
Ibrahim Chabbouh
Tuniski akademik, arheolog i historičar
Ali Tunis za mene ovoga puta nije bio samo zemlja Ibn Khalduna. Bio je i zemlja Ibrahima Chabbouha, čovjeka za kojeg me veže više od običnog poznanstva. Naše prijateljstvo seže još iz Jordana, a dodatno je osnaženo porodičnom vezom: njegova kćerka Lemja od majke Adile Begović udala se za našeg Mehmeda Akšamiju. Time je Ibrahim Chabbouh postao naš bosanski zet — a to je, sâmo po sebi, dovoljan razlog da se pazimo, poštujemo i čuvamo bliskost.


No, postoji i dublji razlog zbog kojeg je svaki susret s Ibrahim Chabbouhom dragocjen. To je njegova enciklopedijska učenost i rijetka ljudska širina koja ne opterećuje, nego privlači; ne nadvisuje sugovornika, nego ga podstiče. On je od onih ljudi uz koje se uči i onda kada se ne govori o knjigama, jer znanje kod njega nije puko pamćenje, nego proživljena misao.

Zato je bilo istinsko zadovoljstvo odazvati se njegovom pozivu na ručak prvog dana 2026. godine, na obali Mediteranskog mora. More je bilo mirno, trpeza ukusna, morske delicije obilne — ali najukusniji dio tog susreta bio je razgovor. Razgovor bez žurbe, u kojem se misli ne sudaraju nego nadovezuju, i u kojem vrijeme gubi svoju oštrinu.

Ibrahim Chabbouh me, više nego iko koga poznajem, podsjeća na Ibn Khalduna. I kako drugačije, kada je veliki dio svoga života posvetio traganju za razumijevanjem lika i djela tog mislioca kojeg je Toynbee nazvao najvećim ljudskim umom ikada rođenim. Kod Chabbouha se osjeti ista strast za smislom, ista zabrinutost za stanje Ummeta, isto uvjerenje da bez znanja, etike i zdrave ‘asabijje nema ni uspona ni trajanja.

I eto, i po tome je naša Bosna posebna: jer ima za svog zeta čovjeka poput Ibrahima Chabbouha, Tunižanina, koji svojim znanjem i karakterom spaja obale Mediterana s bosanskim brdima, prošlost s budućnošću, i misao s odgovornošću. Takvi ljudi nisu samo mostovi među kulturama — oni su tihe potvrde da Ummet još uvijek ima potencijal, ako se sjeti onoga što je nekada znao i onoga što još uvijek može biti.

Tunis kao zjenica duhovnog, kulturnog i civilizacijskog oka
Dok sam ga napuštao u ranu zoru 02. januara, 2026. god., Tunis mi je ostao u mislima kao zemlja koju se tek ne posjećuje, nego je to prostor civilizacijskog susreta, oblikovan kroz stoljeća na raskršću kultura i ljudskih puteva. Ovdje su se susreli Mediteran i dubina Afrike, dodirnuli Istok i Zapad, pa je iz tog susreta izrasla duboko ukorijenjena islamska civilizacija — civilizacija koja se nije gradila na isključivosti, nego na duhovnoj toleranciji i ljudskoj širini. Ona je ostavila snažne tragove u arhitekturi, znanju i svakodnevnom ponašanju, sve dok islamski duh u Tunisu nije postao duh ravnoteže: između razuma i srca, između šerijata i mudrosti.

U tom prostoru posebno se ističe čovjek Tunisa kao živi nastavak te civilizacijske priče. To je čovjek otvorene duše, vedra i nasmijanog lica, koje dočekuje stranca kao bliskog, s dostojanstvom koje nisu narušile ni teškoće vremena. Njegovo srce je blago i toplo, lišeno zlobe, njegov um razborit i sklon umjerenosti, dalek od pretjerivanja i krajnosti.

On ne teži velikim riječima, ali ustrajno, svakodnevno, ulaže napor u zastupanje istine istinom, oslanjajući se na uputu koja vodi Pravim putem.

U Tunisu se vjera ne doživljava kao sukob sa životom, nego kao etički dah koji prožima odnose među ljudima, gostoprimstvo, lijepu riječ i tihi, predani rad. Zato ne iznenađuje smirenost koja prebiva u prostorima ove zemlje, niti ona suptilna ravnoteža između tradicije i otvorenosti prema svijetu.
Tunis je, kroz svoju dugu historiju, naučio biti most, a ne zid; susretište, a ne poprište sukoba — živi dokaz da islam, kada se živi u svojoj dubini, postaje poruka milosti, mjera pravde i put prema uzvišenijem čovjeku.

Na kraju ništa manje važno – naša posjeta Tunisu ne bi bila tako ispunjena bez svesrdne asistencije nače Amele iz Sarajeva i njezinog muža Alžirca Ranija na čemu im se od srca najtoplije zahvaljujemo.