Nema dileme Igor Štimac je ostvario zavidne sportske rezultate. Kao fudbaler, selektor i trener ostavio je trag i u hrvatskom i u regionalnom fudbalu. Upravo zato je razočarenje veće kada takav čovjek, koji radi s mladim generacijama i čiji glas ima težinu, poseže za retorikom koja ne pripada sportu, a još manje budućnosti Bosne i Hercegovine. Poklič „Za dom spremni!“ nije folklor, nije nostalgija niti “lični stav” – to je politička poruka s jasnim historijskim značenjem. To je pozdrav pod kojim su ubijani ljudi u NDH, i svako ko ga danas izgovara, svjesno ili nesvjesno, preuzima i njegov teret. Mislili smo da je to davna prošlost. Nažalost, pokazuje se da nije. U Bosni i Hercegovini, zemlji koja je platila stravično visoku cijenu fašizma, nacionalizma i podjela, ponovno se nudi probuđeno ustaštvo, zapakovano u sportsku karizmu i “hrvatsku nabrijanost”. BiH je takvoj priči duboko odbojna. Vrijeme NDH je završeno 1945. godine, ali danas, preko ljudi poput Štimca, ideja se pokušava vratiti na mala vrata – kroz zagovaranje trećeg entiteta, kroz relativizaciju presuda, kroz nametanje kolektivne krivnje Bošnjacima i kroz lažnu naraciju o “spasiteljima” i “nestanku Bošnjaka“, bez pomoći Hrvatske.

Zanimljivo je da se, nakon Maxa Primorca i Tomislava Sokola (o Draganu Čoviću i Željani Zovko namjerno ne pišem), pojavljuje još jedan važan akter iz Hrvatske – ovaj put sportista – koji se uključuje u projekat razgradnje Bosne i Hercegovine. Štimčev fanatizam, njegovo insistiranje na ustaškom pozdravu, te političke poruke koje šalje iz Mostara, govore više od bilo kakvog naknadnog objašnjenja. To je isti retorički arsenal koji koristi i dio političke scene u Hrvatskoj, kao i kontroverzni pjevač Thompson, čije koncerte prate masovna skandiranja „Za dom spremni!“. Ne tvrdim da su svi koji su se tome priključili ustaše, ali tvrdim da je riječ o histeriji velikih skupova, iza koje stoji opasna normalizacija fašističke simbolike. Posebno zabrinjava što su mediji o tome govore mlako ili nikako i svaki čas guraju Štimca na male ekrane.

Ili je Igor Štimac prespavao rat u Bosni i Hercegovini ili je – što je opasnije – svjestan intrigant. Jer činjenice su neumoljive. U prvim danima agresije na BiH postojala je klima zajedničkog otpora između Bošnjaka i Hrvata. Vrlo brzo to jedinstvo je razbijeno napadom HVO-a na Bošnjake, uključujući i one koji su bili organizirani unutar HVO-a. Slijedili su otvoreni napadi na bošnjačko-muslimansko stanovništvo i, u određenim fazama, zajedničko djelovanje HVO-a s četničkim snagama protiv Armije RBiH. Kada Tomislav Sokol danas Bošnjake uporno naziva “muslimanima”, on ne radi ništa drugo nego ono što radi Milorad Dodik – u principu kani razbiti Bosnu i Hercegovinu kroz negiranje njenog političkog naroda. Mostar je simbol te politike. Teške bitke, pokušaj ovladavanja gradom, podizanje ogromnog križa na Humu kao teritorijalnog markera, rušenje Starog mosta – simbola zajedničkog života i historije – te miniranje i rušenje džamija u zonama odgovornosti HVO-a. Oni koji vole BiH taj križ ne vide kao „plus“, nego kao znak dominacije i poruku isključenja.
Zločini u logorima Gabela, Dretelj i Silos nisu “incidenti” kako ih vi želite minimilizati i pripisati svim stranama u ovom ratu. To su mračne stranice historije, u kojima su civili Bošnjaci mučeni, ponižavani i ubijani. I to nisu priče iz bošnjačke propagande, nego činjenice utvrđene pred međunarodnim sudovima.

Saradnja između Hrvata i Bošnjaka tokom rata bila je izuzetak, a ne pravilo, i uglavnom tamo gdje su Bošnjaci činili većinu – Sarajevo, Bihać. Rat između HVO-a i Armije RBiH trajao je sve do 18. marta 1994. godine i potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji je okončao sukob i uspostavio Federaciju BiH upravo da bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim. Ta Federacija je kasnije, Dejtonom, postala jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine.

Da podsjetim Štimca: Haški tribunal je pravosnažno osudio šestericu lidera tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora. Presuda, duga 2629 stranica, jasno govori o udruženom zločinačkom pothvatu, koordiniranom iz vrha vlasti na Pantovčaku, s ciljem etničkog čišćenja i stvaranja “Velike Hrvatske”. To nije bošnjački narativ, nego međunarodna presuda. Zato je krajnje licemjerno da nam danas, nama koji smo preživjeli ratnu katastrofu, držite lekcije i pričate sentimentalne priče o zahvalnosti koju trebamo imati prema Hrvatskoj. Hrvatska nam, g. Štimac, jeste pomogla da se osvijestimo – ali i da jasno vidimo ko su nam bili neprijatelji, zajedno s četnicima. Izgradili smo svoju armiju, a počeli smo niodčega. Nije tačno da bismo “nestali” i propali bez Hrvatske vojske. Nije tačno ni da ste nas nesebično naoružavali – Hrvatska je uzimala trećinu, nekad i više, oružja i hrane koje nam je stizalo iz prijateljskih zemalja. To je bio uslov da konvoji prođu. Zaboravljate i da su Bošnjaci pomagali Hrvatskoj, borili se u redovima HV-a i ginuli na tlu Hrvatske.

Ideja Herceg-Bosne nikada nije umrla. Samo je mijenjala oblike. Bio sam savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića i svjedok borbe protiv tih ideja. Njegove riječi Westendorpu – „Hrvati neće stati dok ne razbiju Bosnu i Hercegovinu“ ili Gerlbardu „Mi hoćemo Federaciju, oni hoće da uđu u institucije, ali da ne dadnu ništa za uzvrat“ – danas zvuče proročanski. Izetbegović je jasno pokazivao apsurd sistema u kojem Bošnjaci na većini teritorije nemaju vlast, dok HDZ, uz srpsku asistenciju, uporno traži “reforme” samo za sebe. Tvrdnje o sistematskom „proganjanju Hrvata“ u pravosuđu i institucijama BiH spadaju u politički mit, a ne u sferu činjenica. Podaci jasno demantuju narativ koji šire Štimac i njemu slični. U sudovima na svim nivoima vlasti u BiH popunjeno je ukupno 956 pozicija. Od toga 422 obnašaju Bošnjaci (44,1%), iako čine oko 50,1% stanovništva, dakle ispod svog demografskog udjela. Srbi imaju 309 pozicija (32,3%), dok Hrvati drže 167 pozicija (17,5%), što je više nego što u BiH ima pripadnika tog naroda, uz dodatnih 58 ostalih (6,1%).
Ne samo da nema „progona“, nego su Hrvati u pravosuđu pretplaćeni na kvote koje im po brojnosti ne pripadaju. Priča o navodnoj višedecenijskoj torturi i institucionalnom zlostavljanju služi isključivo kao političko opravdanje za blokade, ucjene i zahtjeve za dodatnim etničkim privilegijama. Kada se ogole brojke, postaje jasno da se ne radi o ugroženosti, već o pokušaju očuvanja povlaštenog statusa kroz proizvodnju osjećaja vječne žrtve.

Vi, Igore Štimac, nećete biti ubijeđeni činjenicama niti želite biti. Vaša uloga u Bosni i Hercegovini, očito, nije samo fudbalska. Disciplinska komisija Nogometnog saveza BiH vas je već kaznila zbog ustaškog pozdrava koji nam prospite ovdje. U svakoj normalnoj zemlji, nakon pokliča “Za dom spremni”, svaki normalan čovjek bi se povukao i šutio. Ali ne i ovdje, gdje se fašizam pokušava relativizirati i uvući na mala vrata.

I zapamtite. Bosna i Hercegovina je građanska država. Građani imaju pravo birati koga oni hoće. I Srbi su, primjerice, u Drvaru glasali za HDZ-ovog kandidata. Pa, neka su. Ali, to vam, naravno, ne smeta niti to pominjete.

Na kraju, poruka Bosancima i Hercegovcima. Imamo historijsku odgovornost da sačuvamo državu. Svako novo popuštanje vodi u novu nepravdu. Bosna se bori stoljećima i preživjela je mnogo jače udare od političkih istupa jednog trenera. Preživjet će i ovo.

Mogao bih vam još mnogo pisati, ali i ovo je – pametnom – više nego dovoljno.