Obilježavanje devetog januara u Banjoj Luci nije pitanje tradicije, već kontinuirani politički čin osporavanja ustavnog poretka nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine, njenih građana i presuda najviših sudskih instanci. Taj datum nije simbol identiteta, nego simbol institucionalnog nasilja nad bosanskom državom.

Ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se isti antibosanski obrazac danas ne manifestira samo na ulicama u Banjoj Luci i političkim skupovima, nego i unutar diplomatsko-konzularnih predstavništava države Bosne i Hercegovine.

Bosanskohercegovačka zajednica u Kanadi danas ne izražava samo nezadovoljstvo — ona izražava duboku institucionalnu nevjericu. Prvi put se s pravom postavlja pitanje: da li Ambasada države Bosne i Hercegovine u Kanadi djeluje u interesu države koju formalno predstavlja?

Nakon što je javnost obaviještena o uklanjanju državne zastave — činu koji sam po sebi predstavlja ozbiljno kršenje diplomatske prakse i simboličko negiranje države — danas svjedočimo još težem presedanu: onemogućavanju pristupa državnom pečatu bosanskim građanima, posebice Bošnjacima/Bosancima.

Građani su primorani čekati danima ili se vraćati bez obavljenog posla jer se pečat drži pod ličnom kontrolom ambasadora. Ovo nije proceduralna odluka — ovo je zloupotreba službenog položaja i svjesno onemogućavanje ostvarivanja građanskih prava.

U pravnom smislu, radi se o:
• povredi načela jednakosti građana pred institucijama države,
• povredi prava na konzularnu zaštitu,
• kršenju osnovnih standarda profesionalnog diplomatskog ponašanja,
• te stvaranju diskriminatorne prakse zasnovane na političkoj samovolji.

U diplomatskoj praksi suvremenih država, ovjera dokumenata je administrativna funkcija, a ne lični čin ambasadora. Činjenica da se u drugim državama — uključujući i one gdje ambasadori dolaze iz reda srpskog naroda — taj posao obavlja bez ikakvih problema, dodatno potvrđuje da se ovdje ne radi o sistemu, nego o namjeri.

Istovremeno, Bosanska ambasada u Kanadi ne pokazuje vidljive rezultate u ključnim oblastima svog mandata: nema uspješnog lobiranja, nema potpisanog Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Kanade, nema institucionalne proaktivnosti. Bosna je jedina država u regionu bez tog sporazuma — i to nije diplomatski propust, nego politička zapuštenost.

Građani se s pravom pitaju: ako ambasador ne obavlja strateške diplomatske zadatke, ako ne osigurava efikasne konzularne usluge, ako relativizira državne simbole — kome onda Bosanska ambasada u Kanadi uopće služi?

Bosanski građani u Kanadi podsjećaju na period gotovo potpunog kolapsa ambasade, kada građani mjesecima nisu mogli dobiti pasoše, punomoći ni osnovne dokumente. Taj period je javno spominjan i od strane ministra vanjskih poslova. Uprkos tome, očigledno je da odgovornost nikada nije u potpunosti uspostavljena.

Zato danas bosanski građani u Kanadi ne traže objašnjenja. Oni traže odgovornost sa jasnim zahtjevima:
1. Institucionalnu provjeru rada Bosanske ambasade u Kanadi.
2. Uspostavljanje pune dostupnosti konzularnih usluga bez lične samovolje.
3. Profesionalno i politički neutralno ponašanje diplomatskog osoblja.
4. Razmatranje rotacije ambasadora po etničkom i profesionalnom principu, u skladu s karakterom države Bosne i Hercegovine.
5. Jasnu poruku da ambasade BiH nisu privatni posjedi, nego javne institucije.

Protest protiv devetog januara i protest protiv diskriminacije u ambasadi dio su iste borbe — borbe za državu koja postoji, funkcionira i poštuje svoje građane.

Država Bosna i Hercegovina nije projekat jedne ideologije. Nije teritorijalna fantazija. Nije privatna firma.

Ona je međunarodno priznata država. A njeni građani, uključujući dijasporu u Kanadi, neće prihvatiti da budu građani drugog reda — ni kod kuće, ni u vlastitim ambasadama.