---

---

Napomena: O Bošnjacima i Bosni napisano je i piše se mnogo tekstova, ispričano je i priča se bezbroj priča. Zašto je potreban ovaj tekst, koji je motiv ove priče!? Svaki tekst i sve priče o Bošnjacima i Bosni izloženi su kroz neku ličnu prizmu. Neko je Bošnjake i Bosnu gledao kroz prizmu političkih interesa ili ideoloških stereotipa; neko da iskali svoj otrov mržnje prema Bošnjacima i da opravda pohlepu prema njihovoj zemlji Bosni; neko da izrazi svoju ljubav i prema Bošnjacima i prema Bosni; neko kroz prizmu kulturološke arogancije i vjerske netrpeljivosti; neko iz oholosti sopstvene neukosti... Niko kroz prizmu činjenica! Zato je potreban ovaj tekst o Bošnjacima i Bosni kroz prizmu činjenica, to je motiv ove priče: da se jasno kaže ko su Bošnjaci i kakva je zemlja Bosna.
Da bi se omogućilo maksimalno prisustvo činjenica, izlaganje je organizovano kao interakcija tematski koncipirane Liste pitanja koja obuhvata bitne aspekte ove teme i sažetih odgovora potkrijepljenih činjenicama.

---

Bosanski jezik

---

1. Od kada postoji Bosanski jezik?
2. Na kojim prostorima se govori Bosanski jezik kao maternji jezik?
3. Od kada postoji pismo Bosančica?
4. Kada je štampan prvi rječnik Bosanskog jezika?
5. Kakav status je imao Bosanski jezik do okupacije Bosne od Austrougarske?
6. Kada je i na čiji zahtjev bio zabranjen naziv “Bosanski jezik”?
7. Prvi rječnik bosanskog jezika i kodificiranje srpskog i hrvatskog jezika
8. Na kojim osnovama i kada su kodificirani Srpski i Hrvatski jezik?
9. Kakav je odnos kodificiranog Srpskog i Hrvatskog jezika prema izvornom bosanskom jeziku?
10. Odnos bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika.
11. Kada je i zbog čega institucionalno uveden naziv “Srpsko-hrvatski jezik”?
12. Kada i zbog čega je ukinut naziv “Srpsko-hrvatski jezik”?
13. Uloga bosanskog jezika u istoriji Bosne i kulturnom identitetu Bošnjaka? –
14. Zašto bosanski jezik kad je nacija Bošnjaci?
15. Koji su politički motivi pritisaka na pravo upotrebe Bosanskog jezika u Rs?
*****


1. Od kada postoji Bosanski jezik?
Najraniji historijski izvori, dokumenti, artefakti, spisi, nadgrobni spomenici, datirani iz 10. 11. i 12. stoljeća (Humska ploča i Povelja Kulina bana, potvrđuju da je naziv jezika koji se govorilo na teritoriji feudalne države Bosne, izvorno glasio “Bosanski jezik” i da je isključivo pod tim nazivom bio poznat, kako interno tako i u međunarodnim relacijama, sve do oficijalne zabrane njegove upotrebe donijete dekretom 1907. godine.

2. Na kojim prostorima se govori Bosanski jezik kao maternji jezik?
Na cijelom protoru na kom su živjeli Bošnjaci, što znači na tetiroiji današnje BiH kao i relativno duboko u pograničnim oblastima sa današnjim državama Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. O rasprostranjenosti naziva “Bosanski jezik” svjedoči jedan od najvećih istoričara Osmanske države, Ahmed Dževdet-paša, koji 1861. godine piše da na cijelom prostoru od Bihaća i Krajine, Posavinom i Podrinjem, sve do Skadra, Gusinja, Novog Pazara i Mitrovice, “…žive Bošnjaci koji govore bosanskim jezikom.” (Tezakir – Dnevnik, 1861).

3. Od kada postoji pismo Bosančica?
Najstariji spomenici bosanskog jezika pisani bosančicom i sačuvani do današnjeg vremena jesu Humska ploča (10. ili početak 11-og vijeka) i Povelja Kulina bana, datirana 29. avgusta 1189. godine. Humska ploča je ujedno i najstariji pisani tekst napisan na slovenskim jezicima (konkretno, upravo na bosanskom jeziku) do sada registrovan na Balkanskom Polustrvu i spade u lapidarnu pismenost, odnosno, u kategoriju tekstova uklesanih u kamen.

Muhamed Hevai Uskufi, autor Bosansko-turskoj rječnika 1631. godine

4. Kada je štampan prvi Rječnik Bosanskog jezika?
Prvi rječnik bosanskog jezika, ujedno prvi rječnik jednog južnoslovenskog jezika, štampan je pod naslovom “Bosansko-turski rječnik” sastavio Muhamed Hevai Uskufi 1631. godine. U Veneciji je 1747 godine štampan rječnik bosanskog jezika pod naslovom “Dizzionario di lingua Bosniaca”.

5. Kakav status je imao Bosanski jezik do okupacije Bosne od Austrougarske?
Status govornog jezika svih domicilnih stanovnika sa teritorije Bosne i Hercegovine i pograničnih područja na teritorijama Srbije, Hrvatske i Crne Gore, dok je 270 godina imao status jednog od diplomatskih jezika Osmanlijske države.
O tome koliko je naziv “Bosanski jezik” bio prihvaćen, odomaćen i raširen u cijeloj Bosni, posebno jasno svjedoči “Predstavka” (“Protestna nota”), koju je, u ime vrcarskih i jajačkih župljana 1885. godine napisao fra Ante Knežević i adresirao na Benjamina Kalaja, upravitelja Bosne i Hercegovine, koja se u to vrijeme nalazila pod okupacijom Austro-Ugarske Monrhije:
“Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove ‘zemaljskim’, i dopušta da se njeki Bošnjaci zovu ‘Srbi’ a njeki ‘Hrvati’, umjesto da pravedno i iskreno rekne ‘zemlja Bosna’, žitelji ‘Bošnjaci’, a njihov jezik ‘bosanski’.“
Uprkos svih nastojanja, ova zabrana nije potpuno ugasila naziv “Bosanski jezik” na cijeloj teritoriji Balkana. Tako je, uz publikaciju “Prvi štampani kalendar”, objavljen i "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

6. Kada je i na čiji zahtjev bio zabranjen naziv “Bosanski jezik”?
Činjenica je da Bošnjaci kao narod nisu bili priznati od 1906. godine, kada je, formalno na traženje predstavnika Srba i Hrvata iz Bosne, iz Beograda i Zagreba podnijet zahtjev za zabranu i nacionalnog i mena “Bošnjaci” i naziva nacionalnog jezika “Bosanski jezik”, Austrougarska carska vlada je naredne 1907. godine udovoljila ovom zahtjevu i donijela dekret kojim je zabranila ime “Bošnjak”, ukinula istoimeni časopis „Bošnjak“ i zabranila upotrebu termina bosanski jezik. Punih 86 godina upotreba oba naziva bila je ilegalna. Vraćeni su na historijskoj sjednici Bošnjačkog sabora održanoj 28.09.1993. godine, u opkoljenom i bombardovanom Sarajevu,

7. Kada i na a kojim osnovama i su kodificirani srpski jezik i hrvatski jezik?
I savremeni srpski jezik i savremeni hrvatski jezik kodificirani su gramatički. leksički i fonetski u najvećoj mjeri na osnovama izvornog bosanskog jezika, od strane Vuka Karadžića odnosno, Ljudevita Gaja. Prvi rječnik srpskog jezika, pod naslovom “Srpski rječnik”, objavio je Vuk Karadžić u Beču 1818. godine. Prvi rječnik hrvatskog jezika pod naslovom Kratka osnova horvatskoga - slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroľubneh, narodneh i prigospodarneh temeľov i zroko, na hrvatskom i njemačkom jeziku, objavio je Ljudevit Gaj u Budimu 1830. godine. Konkretno to znači da je prvi “Rječnik bosanskog jezika” štampan 187 godina prije prvog rječnika srpskog jezika i 199 godina prije prvog rječnika hrvatskog jezika. Ova činjenica opravdava tezu da su u striktno filološkom kontekstu, savremeni srpski jezik i savremeni hrvatski jezik zapravo kodificirana Istočna i kodificirana Zapadna varijatna bosanskog jezika.


8. Kada je i zbog čega institucionalno uveden naziv “Srpsko-hrvatski jezik”?
Iako je sintagma “srpsko-hrvatski”, odnosno “hrvatsko-srpski” jezik neoficijalno ulazila u upotrebu nakon zabrane naziva “bosanski jezik” 1907., ona je oficijalno zaživjela tek sedamdesetiuh godina 20-og vijeka, u nastojanju da se relativiziraju lingivističke rasprave pripadnika ova dva naroda, inspirisane jačanjem nacionalizma u njima.

- Kada i zbog čega su ukinuti nazivi “Srpsko-hrvatski” i “Hrvatsko-srpski” jezik?
Napuštanje ove sintagme praktično je bilo realizovano već početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, tako što se na Srbiji koristio isključivo naziv “Srpski “jezik, a u Hrvatskoj “Srpski” jezik. Raspadom SFR Jugoslavije, odnosno, konstituisanjem Srbije i Hrvatske u status suverenih država, ova praksa je dobila i svoju zakonsku osnovu u obadvije države.

9. Uloga Bosanskog jezika u istoriji Bosne i kulturnom identitetu Bošnjaka?
Sopstveni jezik je ključni element kulturnog identiteta svake nacije, u tom kontekstu, “Povelja Kulina bana”, jeste dokument od ogromnog istorijskog i kulturnog značaja, datiran 29. avgusta 1189. godine, napisan na bosanskom jezikom, pismom bosančicom. Istorijsku tradiciju i kontinuitet Bošnjaka kao naroda potvrđuje, ozmeđu pstalih i Konstantin Filozof (14. stoljeće), u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh", u kom izričito spominje bosanski jezik kao jedan od najraširenijih i najrazvijenijih jezika na području Balkanskog poluostrva; “Ispovednik sakralni” iz 1630. godine naglašava da je napisan na bosanskom jeziku. Jakov Mikalja u predgovoru spisa "Blago Jezika slovinskoga" iz 1649. godine, naglašava svoju želju da izdvoji i u “…slovinski jezik uvrsti najodabranije riječi i najljepše narječje ilirskog jezika", dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu. Sama po sebi, činjenica da Mikalja očigledno razlikuje “slovinske jezike” od “ilirskih jezika” i da bosanski jezik ubraja u kategoriju ilirskih a ne slovinskih jezika, otvara mnoge, ne samo lingvističke dileme pred buduće istraživače ove nauke.

Nešto kasnije, hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.), autor "Razgovora ugodnog naroda slovinskog", u predgovoru navodi da je određene dijelove ove knjige "…prinio (prenijeo, odnosno, preveo), iz knjiga latinskih, talijanskih i iz hronika Pavla Vitezovića na bosanski jezik".
Antun Kanižić objavio je 1808. godine u Dubrovniku djelo “Gramatika ilriskog jezika” - "Grammatica della lingua illirica" - u čijem Predgovoru ističe da je “od svih ilirskih dijalekata bosanski najsavršeniji”; Ivan Popović (koji kaže da mu je “bosanski govor među slavenskim govorima isto što i atički među grčkim” – dakle najljepši i najprecizniji), u nastojanju da “Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik”, zalaže se za usvajanje bosanskoga jezika kao zajedničkog jezika Južnih Slovena, još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine, na kom je ta ista ideja promovisana u naučno argumentiran prijedlog. Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54) “…sarajevski paša, iako dobro znade turski, arapski i arnautski, ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bosanski jezik od svih najljepši na svijetu".

10. Zašto naziv “bosanski jezik“ kad je ime naroda Bošnjaci?
Tradicionalni naziv “bosanski jezik” figurira na historijskoj sceni od samog početka i praktično nikada nije bio zamijenjen surogatom “bošnjački jezik”. Razlozi za to će biti jasni ako podjsetimo da se čak i u najradikalnijim krugovima hegemonističke politike, do pred kraj 19.vijeka smatralo neospornom činjenicom da u Bosni živi jedan te isti narod – Bošnjaci, koji, bez obzira na postojeće interne kulturne i konfesionalne razlike, govori istim jezikom na cijeloj teritoriji Bosne te da je riječ prosto o “jeziku Bosne”, odnosno, o “bosanskom jeziku”. O tome uvjerljivo svjedoči i spis Načertanije iz pera Ilije Garašanina, idejnog tvorca srpske hegemonističke politike. Surogat “bošnjački jezik” pojavio se znatno kasnije, sa dolaskom Osmanlija koji su jezik nazvali po narodu Bošnjacima – Bošnakdža. I pored toga, taj se naziv nikada nije prihvatio u Bosni a do danas se žadržao samo na Kosovu i u Makedoniji, dakle, na teritorijama koje su se najkasnije zadržale u okvirima Osmanlijskog carstva, pa se po inerciji zadržao i poslije balkanskih ratova (1911-12), čak i među samim Bošnjacima, utoliko prije što Bošnjaci-muhadžiri, tu nisu živjeli ni u veliko broju, ni u okvirima svoje matične države. Obnovi upotrebe ovog pogrešnog naziva direktno je kumovala nacionalistička politika ekstremističkih bacionalističkih krugova iz Sebije, koji su i na ovaj način bezuspješno nastojali prikazati Bosnu kao srpsku teritoriju na kojoj se navodno govori srpski jezik, pri čemu se na Bošnjake gleda gotovo kao na uljeze koji su se u Bosni nekako zatekli, a koji bi htjeli da imaju i nekakav svoj “bošnjački” jezik. Dokaz frustriranosti ovih nacionalističkih krugova, predstavlja skandalozna činjenica da vlasti Rs, na teritoriji ovog manjeg entiteta Bosne i Hercegovine, oficijalno ne priznaju bosanski jezik, tako da su i bošnjačka djeca prinuđena da u školi uče samo srpski jezik.

U širem kontekstu, promjenom naziva jezika nastoji se prikriti lingvistički nepobitna činjenica da je bosanski jezik oduvijek bio rasprostranjen ne samo u cijeloj Bosni i Hercegovini, već i na daleko većem području nego srpski i hrvatski jezik i da je, kao filološki najrazvijeniji, gramatički najkonsistentniji i leksički najbogatiji, poslužio kao osnova za savremeni kodificirani srpski odnosno hrvatski jezik. /Str. 47, 48, 49/

11. Postoji li politički relevantna paralela “jugoslovenstva” i “bosanstva”?
Nepriznavanje imena je u suštini nepriznavanje imenovanog. U tom smislu, nastojanja da se Bošnjaci odreknu svog imena i prihvate naziv Bosanci, i s njim kategoriju “bosanstvo” kao svoju kolektivnu odrednicu, u biti znači kategoričko nepriznavanje Bošnjaka kao naroda i nacije sa sopstvenom kulturnom i duhovnom tradicijom i otvoren pokušaj njihove de-nacionalizacije i de-islamizacije. Koncepcijski i strukturno ovaj najnoviji anti-bošnjački mega projekt predstavlja ideološki i politički reprint pokušaja uvođenja “jugoslovenstva” u demografsku statistiku nekadašenje SFRJ, a tim da ovaj put nasjednu samo Bošnjaci, a da Srbi i Hrvati zadrže svoje etničke nazive. Kao “sedmi narod” ‘Jugosloveni’ su bili uvršteni u popis 1961 godine. U prvom periodu je taj pokušaj bio zdušno prihvaćen od onih dijelova tadašnjeg stanovništva te države, kojima se etnička ili nacionalna pripadnost nije priznavala ili je bila ignorisane, odnosno – teško odrediva (djeca rođena u nacionalno miješanim brakovima), pri čemu su, očekivano daleko najbrojniji bili Bošnjaci, u to vrijeme kategorizirani kao “muslimani”, odnosno kao “Muslimani”. Neodrživost teorije o kauzalnom odnosu imena naroda/nacije sa imenom države, dramatično se potvrdila i ovom prilikom. Iako se entuzijazam za novopečeno nacije “Јugosloveni“, u manjem ali statistički relevatnom broju, proširio i na predstavnike drugih nacija (posebno u Vojvodini, zbog njenog naglašenog višenacionalnog demografskog sastava), što je alarmiralo nacionalne nomenklature u svim tadašnjim republikama da ne prihvte “jugoslovenstvo“ i da energično naglase svoj etno-nacionalni naziv kao nezavisan od imena države. Politička kampanja kritike i osporavanja ove nove statističke državno-nacionalne odrednice, praćene snažnim pritiscima, brzo su doveli do njenog formalnog i praktičnog gašenja. Konačan ishod je poznat: Nestala Jugoslavija, iščezli i “Jugosloveni“!
Po svom političkom kontekstu, inicijativa za uvođenje kategorije “bosanstvo” kao alternative za “bošnjaštvo” u BiH, predstavlja pokušaj de-nacionalizacije i de-islamizacije Bošnjaka, i njihovog nominalnog isčezavanje iz demografskog satava BiH, u kojoj bi formalno ostala samo dva konstitutivna naroda: Srbi i Hrvati!

12. Ko je branio Bosnu i Hercegovinu od agresora 1992-95?
Nasuprot demagoškim frazama da je od agresora 1992 - 95. godine, Bosnu odbranila nekakva anonimna i amtogns +’raja’, u kontekstu etničke strukture činjenica je da BiH nisu branili nikakvi “Bosanci”, ni “Bosanci i Hercegovci”, nego da su je masovno branili i odbranili u prvom redu Bošnjaci, i to ne samo Bošnjaci iz B i H nego i Bošnjaci izvan matične države – u prvom redu iz Sandžaka, ali i iz Makedonije, sa Kosova, Crne Gore, Hrvatske i cijele dijaspore i u daleko manjem broju, predstavnici drugih naroda zajedničke države! Treba podsjetiti i da meta srpskih i hrvatskih agresora i masovnih zločina i genocida u Bosni i Hercegovini nisu bili nikakvi ”Bosanci”, nego upravo Bošnjaci! Odbranu je organizovala tadašnja politička partija SDA, sa Alijom Izetbegovićem na čelu, koja je koinstituisala Armiju BiH i MUP, kao i specijanlne borbene i kontraobavještajne strukture. Uz časne izuzetke, Srbi i Hrvati BiH najvećim dijelom su se odazvali pozivu svojih političkih predstavnika i priključili se agresorima iz Srbije i Hrvatske u nastojanju da unište svoje sugrađane Bošnjake.

13. Koji su politički motivi zbog kojih je naziv jednog entiteta države Bosne i Hercegovine nazvan “Republika Srpska”?
Sam naziv RS ukazuje da je strateški cilj formiranja ovog entiteta prikazivanje Bosne kao “srpske zemlje”, ako ne na njenoj cijeloj teritoriji a ono bar jednog, u principu što većeg dijela. U tom kontekstu organizovani su i propagandni udarni projekti tipa “Srpska kuće do kuće”, gradnja novih crkvi tamo gdje ni Srba ni crkvi nikada bilo, promijena tradicionalnih toponima hidronima, oronima, naziva naseljenih mjesta dodavanjem pridjeva “srpski/srpska/srpsko”, kao i izmišljenim navodno starim nazivima, karakterističnim za Istočnu i Južnu Srbiju, potpuno nepoznatim u Bosni.

14. Koji su politički ciljevi destruktivnog projekta zamjene “Bošnjaka” floskulom “Bosanci”?
Glavni politički cilj jeste denominacija Bošnjaka kao naroda i nacije, a time i ignorisanje historijske istine da su upravo Bošnjaci jedini autohtoni narod na cijeloj teritoriji Bosne, kako bi se mit o Bosni kao “srpskoj zemlji” nametnuo umjesto ove historijske istine. Drugi cilj je da se agresija tadašnje SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu prikaža kao unutrašnji građanski rat etnićki i kulturno homogenog, jednog te istog naroda. Treći cilj je da se relativiziraju etnički i vjerski motivirani zločini i da se negira gernocid. Međutim, nijedan od tih ciljeva se time neće ostvaritim jer je sam termin “Bosanstvo” teorijska floskula, pojmovna nebuloza i politička podvala! U Bosni i Hercegovini, tokom cijele njene historije, nikada nisu živjeli nikakvi “Bosanci”, niti se takvi spominju u historijskim arhivima. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine, nisu se uzajamno ubijali bikakvi “Bosanci”, kao što ni genocid u Srebrenici nisu izvršili “Bosanci” nad “Bosancima”, ni nekakva “raja “ nad “rajom”, nego su Srbi hvatali i ubijali Bošnjake!

15. Zašto je važno očuvanje nacionalnog imena i identiteta Bošnjaka?
Očuvanje nacionalnog identiteta Bošnjaka je značajno jer je nužni uslov za očuvanje istorijskog kontinuiteta, duhovnog integriteta i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine kao države. Zato je od presudne važnosti afirmisati ovu historijsku istinu na svim nivoima obrazovanja, u javnim debatama, kao i u naučnim raspravama, te paralaleno svakodnevno ukazivati na sve učestalije pokušaje denacionalizacije, deislamizacije i denominacije Bošnjaka i najoštrije se suprotstaviti kampanji uvođenja odrednica (“Bosanci“, “Bosanci i Hercegovci“) kao surogata za njihovo povijesno, autentično ime – Bošnjaci! Ova kampanja je pokrenuta i medijski i finasijski snažno podržana od hegemonističkih nacionalističkih struja u Srbiji i Hrvatskoj, koji ne odustaju od plana okupacije i podjele Bosne i Hercegovine! Iz tih razloga, očuvanje nacionalnog imena i identiteta Bošnjaka ima pesudnu važnost za njihov opstanak kao posebnog naroda sa svojom istorijom, kulturom, duhovnoom i državotvornom tradicijom i za stabilnu i prosperitetnu Nosnu i Hercegovinu.

Nastavlja se...