Iran je u plamenu, ponovo gori. Ulice Teherana, Mešheda, Isfahana i desetina drugih gradova pretvorene su u poprište velikog sukoba koji odavno nadilaze socijalno-ekonomske razloge i prerastaju u ozbiljan pokušaj političkog preokreta. Iako se protesti formalno pravdaju padom vrijednosti nacionalne valute, inflacijom i siromaštvom, bilo bi naivno – ili politički neodgovorno – posmatrati današnje događaje u Iranu izvan šireg geopolitičkog konteksta.

Iran dobro poznajem. Ne iz posrednih izvještaja, nego iz ličnog iskustva, iz neposrednih susreta s njegovim političkim i vjerskim vrhom, iz dugogodišnjeg istraživačkog i publicističkog rada. Kao član delegacije predsjednika BiH Alije Izetbegovića boravio sam u Islamskoj Republici Iran 1999. godine, u vrijeme kada se svijet već uveliko pripremao za novu fazu preslagivanja Bliskog istoka. O Iranu sam pisao godinama: od velikog feljtona i ovdje na Bosnjaci.net i Oslobođenju „Iran, od Mosadika do svijeta mula“, preko kolumne „Iran – zemlja gnjeva“, do ličnog zapisa „Kako sam doživio Ali Hamneija“. Bošnjaci.net i sarajevsko Oslobođenje su bili, usuđujem se reći, među rijetkim medijima na Balkanu koji su tako sistematski i ozbiljno objašnjavali današnji Iran. Zato današnje proteste ne posmatram kao spontanu pobunu „naroda protiv režima“, nego kao kulminaciju dugog i planskog specijalnog rata protiv Islamske Republike Iran.

Unutrašnji gnjev i vanjska ruka. Nema sumnje da u Iranu postoji duboko nezadovoljstvo koje su stvarali uz ostale i protivnici Islamske Republike. Ono se godinama akumulira u prilično tvrdom političkom sistemu, koji ruku na srce, nije dopuštao suštinske reforme. Predsjednik Mahmud Pezeškian, iako izabran kao reformistička nada, faktički je predsjednik ograničenih moći. Ključna vlast je u rukama rahbara Alija Hamneija i institucija koje on kontrolira – Revolucionarne garde, Basidža, Vijeća čuvara i Skupštine stručnjaka. Taj sistem izgleda proizvodi određene frustracije, naročito među mladima. Njih očigledno veoma vješto koriste protivnici ovakvog izgleda Irana. Međutim, gnjev naroda ne znači automatski i legitimitet nasilnog rušenja države.

Današnje demonstracije nose jasan pečat vanjske manipulacije. Snažno prisustvo slogana poput „Živio šah“, otvoreni pozivi princa Reze Pahlavija iz egzila, koordinirana medijska kampanja zapadnih i izraelskih medija, kao i simultani protesti iranske dijaspore u zapadnoevropskim gradovima – sve to ne ostavlja dilemu da se radi o dobro pripremljenom scenariju destabilizacije prilika u ovoj zemlji sa veoma dugom historijskom tradicijom. Posebno zabrinjava što su, prema brojnim indicijama, u Iranu aktivirane već ubačene grupe, uključujući elemente iz redova Afganistanaca, kurdskih militantnih struktura i mreža povezanih s izraelskim Mosadom. Dvanaestodnevni rat s Izraelom to je brutalno ogolio: gotovo kompletno iransko vojno rukovodstvo i značajan broj nuklearnih naučnika eliminirani su uz pomoć unutrašnje mreže špijuna. To se ne događa preko noći. To su višegodišnje pripreme, koje su puni zamah dobile tokom prvog mandata američkog predsjednika Trumpa.

Kontinuitet udara na Iran. Današnji Iran nije izolovan slučaj. On je dio šireg mozaika: ubistvo generala Kasema Sulejmanija s američkim potpisom, likvidacija iranskih oficira u Damasku, sistematski udari Izraela na Hezbolah u Libanu, Hamas u Gazi i Hutije u Jemenu, pad režima Bashara al-Assada ( u decembru 2024.), priznanje Somalilenda od strane Izraela krajem 2025. Sve su to potezi u istoj partiji šaha.

Cilj je jasan: eliminacija islamskog elementa kao političkog faktora na Bliskom i Srednjem istoku, sprječavanje da muslimanska država posjeduje nuklearni potencijal i stvaranje poslušnih režima u okruženju Izraela. U tom kontekstu treba posmatrati i obnovu Trumpove politike tzv. Abrahamovih sporazuma (najprije sa UAE i Bahreinom), koji nisu mirovni projekat, nego instrument obezglavljivanja protivnika. Zato ne čudi ni otvorena podrška Donalda Trumpa protestima u Iranu, niti Netanyahuovi pritisci na Washington da se ponovo vojno uključi i dokrajči režim „mula“. Bidenova administracija je oklijevala. Trump ne oklijeva.

Opasna iluzija povratka šaha. Princ Reza Pahlavi, koji od svoje šesnaeste godine živi u SAD-u, nakon što je svrgnut njegov otac Mohamed, danas se pokušava predstaviti kao alternativa. No, njegovo ime u Iranu ne priziva slobodu, nego sjećanje na SAVAK, mučenja i strahovladu. Povici „Živio šah“ više su izraz očaja i bijesa nego realne političke alternative. Paljevina džamije je vjerovatno nedjelo ne protivnika režima nego neprijatelja Islamske Republike koji su stacionirani u Teheranu i ostalim gradovima Irana. No, Iran se neće stabilizirati povratkom monarhije, jednako kao što se Irak nije stabilizirao vješanjem Saddama Husseina.

Šta poslije? Ako iransko rukovodstvo uspije ugušiti ove proteste – a to je vrlo moguće – ono mora izvući pouku. Kriza jeste izazvana izvana, ali je hranjena i unutrašnjim slabostima. Blage, kontrolirane reforme, ekonomsko rasterećenje i smanjenje represije nisu znak slabosti, nego pokušaj očuvanja države. U suprotnom, Iran će ostati „zemlja gnjeva“, vulkan koji se može privremeno zatvarati, ali ne i trajno utišati.

Narod Bosne i Hercegovine, bez obzira na različite i često kontradiktorne vijesti koje dolaze iz Irana, ne smije zaboraviti iransku pomoć tokom agresije na BiH. Ta pomoć bila je presudna za opstanak države. To je historijska činjenica, a ne ideološki stav. BiH poštuje suverenitet Irana i pravo njegovog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Promjene nametnute bombama, sankcijama i tajnim operacijama nikada nisu donijele stabilnost – ni Iraku, ni Libiji, ni Siriji. Neće ni Iranu.