U Bosni i Hercegovini već godinama gledamo istu političku predstavu: entitetsko rukovodstvo Republike Srpske, uz otvorenu ili prešutnu podršku Beograda, na dnevnoj bazi vrijeđa, negira i omalovažava državu Bosnu i Hercegovinu. I to ne kao izuzetak, nego kao program. Njihova politika nije “stav”. Njihova politika je projekat razgradnje Bosne.

I dok Bosna pokušava da bude normalna država, oni rade jednu jedinu stvar: proizvode krizu, blokiraju institucije, prijete secesijom, i svaki dan ponavljaju istu poruku: “Bosna nema budućnost”. To nije politika. To je napad na državu.

I zato je krajnje vrijeme da se kaže jasno: Bosna ne može opstati ako stalno trpi vlastito poricanje. Država koja stalno objašnjava da ima pravo da postoji — već je dovedena u ponižavajuću poziciju. Najveća greška bosanske politike posljednjih godina bila je ova: pokušaj da se antibosanska politika “umiri”, “razumije”, “prevede”, “tumači” i “prilagodi”. A istina je jednostavna: ne pregovara se sa negiranjem države. Ne gradi se mir tako što se nagrađuje ucjena.

Milorad Dodik ne govori protiv Bosne “ponekad”. On govori protiv Bosne svaki dan. I to nije nikakav “folklor”. To je politička agenda koja ima cilj: da Bosna postane slaba, paralizirana, nefunkcionalna — i na kraju, nestane. Ako neko otvoreno kaže da država ne postoji, onda je jedini ozbiljan odgovor države: ti nećeš postojati kao mehanizam koji tu državu ruši.

Zato je izjava ministra odbrane Zukana Heleza, da je došlo vrijeme za ozbiljnu raspravu o ukidanju entiteta, potpuno opravdana i državnički tačna. Jer kako drugačije odgovoriti na permanentnu secesionističku histeriju? Kako drugačije odgovoriti na stalno negiranje države? Kako drugačije odgovoriti na sistemsku blokadu institucija? Ne možete graditi državu sa dijelom sistema koji radi protiv države.

Republika Srpska, kakva je danas, nije “garancija mira”, nego motor političke agresije na Bosnu iznutra. Ona se ponaša kao država, ima vlastiti režim, vlastite vanjskopolitičke ambicije, vlastitu propagandu, i jednu osnovnu funkciju: da Bosna nikad ne bude stabilna. To nije multietnički kompromis. To je institucionalizirana ucjena.


A vrhunac licemjerja je kad se antibosanska politika predstavlja kao “odbrana prava”, dok u praksi brani rezultate nasilja i ratnog projekta. Bosna ima nešto što antibosanska politika nema: moralnu i pravnu osnovu. Genocid u Srebrenici je međunarodno presuđen. To nije “narativ”. To je činjenica civilizacije. I zato je potpuno neprihvatljivo da se danas, trideset godina nakon agresije i zločina, Bosna ponaša kao da mora biti oprezna da ne “uznemiri” one koji je negiraju. Ne! Bosna mora prestati biti taoc.

Nema nijednog međunarodno-pravnog argumenta za nestanak bosanske države. Ne postoji legalni temelj za “srpski svet”, niti za fantazije “Velike Srbije”. To su ideološke parole, a ne pravo. To su ambicije, a ne legitimnost.

Bosna nije dužna da živi u režimu stalne prijetnje samo zato što je Dayton tako skrojio. Dayton je bio mirovni sporazum, ne doživotna kazna. On nije sveto pismo, nego politički okvir koji mora evoluirati — ili će nas pojesti vlastite slabosti.

Vrijeme je da se kaže glasno: Bosna mora postati funkcionalna država. A funkcionalna država ne može imati entitet koji svaki dan radi na njenom rušenju.

Ukidanje RS-a kao političkog instrumenta negacije Bosne nije napad ni na Srbe, ni na pravoslavlje, ni na identitet. To je napad na jednu politiku koja Srbe koristi kao živi štit za vlastitu secesionističku agendu. Bosna mora ponuditi Srbinima u Bosni sigurnost, ravnopravnost i mir — ali ne smije dozvoliti da joj se država razara u njihovo ime.

Zato je borba za ukidanje RS-a borba za mir.
Borba za ukidanje RS-a borba je za budućnost.
Borba za ukidanje RS-a borba je za Bosnu koja nije ponižena, nego uspravna.

Bosna se ne smije više braniti izvinjenjem.
Bosna se mora braniti državničkom odlukom.

Jer ako Bosna ne slomi mehanizam svoje unutrašnje destabilizacije — taj mehanizam će slomiti Bosnu.