Kolumne
Social Media
JAJCE – SRCE BOSNE GDJE SE PREPOZNAJE LIK KRALJICE I SULTANIJE
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 21. January 2026. 16:01:08
Jajce je grad koji se ne može samo posjetiti. Jajce se mora poslušati. Jer u njemu kamen govori, voda pamti, a tišina između bedema čuva ono što ljudi često prešućuju. Ovdje se Pliva ulijeva u Vrbas kao da se dvije sudbine uče mirenju. I baš zato vrijeme u Jajcu nije ravna linija, nego tkanina satkana od kraljevskih i sultanskih slojeva, od zvona i ezana, od kaldrme koja pod korakom podsjeća da ništa ne prolazi bez traga.
Tvrđava nad gradom stoji kao kruna koju stoljeća nisu uspjela skinuti. Jajce je vidjelo kraljeve kako odlaze i sultane kako dolaze, ali je ostalo isto u onome što je najvažnije: u sposobnosti da preživi promjene, a da ne izgubi dušu. Zato se ovdje sjećanje ne čuva samo u knjigama, nego u prostoru, čuva se u sokacima, u pogledu prema vodi, u mirisu historije koji uči čovjeka poniznosti.
U toj memoriji posebno odzvanjaju dvije žene: bosanska kraljica Katarina i bosanska sultanija Esma. Dva lika, dva vremena, a jedna zemlja. One u Jajcu stoje kao dva svjetionika: jedan iz doba krune, drugi iz doba polumjeseca. I oba pokazuju istu istinu: Bosna nije samo granica, nego razmeđe; nije samo rana, nego i lijek.
Kraljica Katarina je emotivni simbol Bosne koja gubi, ali ne prestaje da bude svoja. Njezina sudbina nosi tugu kraja jedne državnosti, ali i dostojanstvo koje ne dopušta da bol postane mržnja. U njezinoj priči je lekcija da čovjek može izgubiti mnogo, ali ne smije izgubiti mjeru, jer mržnja je najskuplja valuta prošlosti, uvijek se plaća gubitkom budućnosti.
Esma sultanija pripada drugom dobu i drugoj vrsti moći: dobu upravljanja različitostima. U njoj se čita svijest da se trajanje ne gradi samo silom, nego razumijevanjem jezika drugih, običaja, granica, ljudske potrebe da pripada. Bosna nikad nije bila jedne boje. Opstojalo je ono što je imalo širinu, a propadalo ono što je bilo usko i isključivo.
Kraljica Katarina i Sultanija Esma nisu suprotnosti. One su ogledala iste zemlje. Njihova poruka danas nije u izboru “jedne protiv druge”, nego u sposobnosti da u obje prepoznamo složenost Bosne i njenu šansu da bude dom, a ne rov.
Iz njihovih likova može se naučiti ono što je presudno za suživot Bošnjaka i Hrvata: da sjećanje ne smije biti oružje. Kraljica Katarina može biti svetinja, ali ne prijetnja; Sultanija Esma može biti simbol, ali ne razlog za strah. Prošlost je temelj, a temelj se ne koristi da se njime udara komšija, nego da se na njemu gradi zajednička kuća.
Dostojanstvo se mjeri načinom kako govorimo o drugima. U Bosni niko ne može pobjeći od drugog, niti treba. Upućenost jednih na druge nije kazna. To je prilika da se život uredi dogovorom, susjedstvom i normalnošću. Jer život je uvijek veći od identitetskih tvrdih rubova: niko ne mora prestati biti ono što jeste da bi poštovao drugog.
Najvažnije: suživot se ne dešava u teoriji, nego u svakodnevici — u školi, na pijaci, u komšiluku. Ne kao romantika, nego kao navika i odgovornost.
***
A ko bi drugi ako ne Jajce u našem vremenu? Sjetilo se kako se historija može pretvoriti u melodiju.
U julu 2020. godine „Asocijacija žena“ Medžlisa Islamske zajednice Jajce “Esma Sultanija” raspisala je javni konkurs za pjesmu o Esmi Sultaniji, kao tihu svečanost pamćenja koje spaja. Pristiglo je deset kvalitetnih tekstova, ali jedan se izdvojao sažetošću i ljepotom, koji je pobijedio. Kada su šifre spojene s imenima, otkrilo se da je autor Jajčanin Anto Brtan, direktor Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala općine Jajce.
U trenutku kad ga je koordinatorica zvala da mu javi pobjedu, nije se mogao javiti. Bio je na sudu, u sporu u kojem su Medžlis Islamske zajednice Jajce i Agencija na suprotnim stranama oko važnog vakufskog objekta, nacionalnog spomenika. Spor i pjesma u istom danu. Grubost sistema i mehkoća stiha. Ali sud nije zaustavio čovjeka. On je nastavio profesionalno surađivati do kraja projekta, nudeći pomoć i resurse. Izabrao je grad umjesto inata. A zatim je nagradu podijelio jednoj bošnjačkoj i jednoj hrvatskoj porodici.
To je možda najčišći stih cijele priče. Jer suživot nije kad se ljudi samo trpe. Suživot je kad se radost dijeli. Kad se ne misli “moja strana”, nego “naš grad”. Kad se pruži ruka bez računice. I zato Jajce danas kaže: moguće je živjeti zajedno u jednom gradu, u jednoj zemlji, koja se jednako voli; moguće je da se ljudi razilaze oko papira, a slažu oko pjesme; moguće je imati sporove, a ne izgubiti poštovanje; moguće je čuvati svoje, a biti pravedan prema tuđem.
Jajce pamti Kraljicu Katarinu i Sultaniju Esmu, krunu i turban, zvono i ezan. I ništa od toga nije izbrisalo ono drugo. Zato Jajce nije samo drevni grad. Ono je poruka: Bosna se ne brani mržnjom nego mjerom, identitet se ne čuva ponižavanjem drugog nego vlastitim dostojanstvom, a Bošnjaci i Hrvati nisu “osuđeni” jedni na druge, nego su pozvani da se međusobnom poštuju i pomažu. Pozvani su da uče jedni od drugih i da ne ruše mostove koje su već jednom podigli i skupo platili.
I kad stanete pred vodopad u Jajcu, shvatite: voda pada, ali ne nestaje. Ona teče dalje, kao da šapuće da se može ploviti i poslije lomova. Tako i Bosna. Tako i Jajce. Grad koji pamti, grad koji uči, grad koji plovi u povijesti, držeći se u ljubavi s drugim i drugačijim.
Osjećao sam se lijepo i ponosnu u Jajcu dok sam gledao projekciju videa i slušao imama Zehruddina Hadžića kako ponizno, ali uvjereno priča o ostvarenim projektilnim uspjesima Medžlisa na gotovo svim poljima imamsko-misionarskog rada i djelovanja od mekteba do dječjeg vrtića, od brige o vakufu do brige o insanu, od usmene riječi sa mimbera do pisane riječi u knjigama, od imama u mihrabu do aktiviste u džematu.
Siguran sam da je imam Zehruddin mnogo toga naučio od svog prethodnika Šejha Ramiza ef. Bećirovića, koji, dok još uvijek kao u najbolja doba svoje mladosti uči ezan sa munare Esma-sultanove džamije, može biti ponosan na svog nasljednika, koji, sa svojim suradnicima, može biti svjetionik bosanskog hodže-imama, duhovno i svjetovno.
I dok sam jučer (20.01.2026) odlazio iz Jajca, bacio sam pogled na Plivski vodopad i zamislio koliku u tom slapu ima tajni, koje nam se otkrivaju tek kad se uspravimo i iznova se vratimo na obalu spasa. Rekoh, plivaj Plivo i nosi sve šte ne valja u nama, a ostavi sve što je u nam čisto i pitko kao što si ti čista i pitka dok nas gledaš i pojiš da budemo čisti od mržnje i pakosti.
Plivaj, plivaj Plivo jer sve pliva u kozmosu do svog zakazanog cilja!
Tvrđava nad gradom stoji kao kruna koju stoljeća nisu uspjela skinuti. Jajce je vidjelo kraljeve kako odlaze i sultane kako dolaze, ali je ostalo isto u onome što je najvažnije: u sposobnosti da preživi promjene, a da ne izgubi dušu. Zato se ovdje sjećanje ne čuva samo u knjigama, nego u prostoru, čuva se u sokacima, u pogledu prema vodi, u mirisu historije koji uči čovjeka poniznosti.
U toj memoriji posebno odzvanjaju dvije žene: bosanska kraljica Katarina i bosanska sultanija Esma. Dva lika, dva vremena, a jedna zemlja. One u Jajcu stoje kao dva svjetionika: jedan iz doba krune, drugi iz doba polumjeseca. I oba pokazuju istu istinu: Bosna nije samo granica, nego razmeđe; nije samo rana, nego i lijek.
Kraljica Katarina je emotivni simbol Bosne koja gubi, ali ne prestaje da bude svoja. Njezina sudbina nosi tugu kraja jedne državnosti, ali i dostojanstvo koje ne dopušta da bol postane mržnja. U njezinoj priči je lekcija da čovjek može izgubiti mnogo, ali ne smije izgubiti mjeru, jer mržnja je najskuplja valuta prošlosti, uvijek se plaća gubitkom budućnosti.
Esma sultanija pripada drugom dobu i drugoj vrsti moći: dobu upravljanja različitostima. U njoj se čita svijest da se trajanje ne gradi samo silom, nego razumijevanjem jezika drugih, običaja, granica, ljudske potrebe da pripada. Bosna nikad nije bila jedne boje. Opstojalo je ono što je imalo širinu, a propadalo ono što je bilo usko i isključivo.
Kraljica Katarina i Sultanija Esma nisu suprotnosti. One su ogledala iste zemlje. Njihova poruka danas nije u izboru “jedne protiv druge”, nego u sposobnosti da u obje prepoznamo složenost Bosne i njenu šansu da bude dom, a ne rov.
Iz njihovih likova može se naučiti ono što je presudno za suživot Bošnjaka i Hrvata: da sjećanje ne smije biti oružje. Kraljica Katarina može biti svetinja, ali ne prijetnja; Sultanija Esma može biti simbol, ali ne razlog za strah. Prošlost je temelj, a temelj se ne koristi da se njime udara komšija, nego da se na njemu gradi zajednička kuća.
 |
Dostojanstvo se mjeri načinom kako govorimo o drugima. U Bosni niko ne može pobjeći od drugog, niti treba. Upućenost jednih na druge nije kazna. To je prilika da se život uredi dogovorom, susjedstvom i normalnošću. Jer život je uvijek veći od identitetskih tvrdih rubova: niko ne mora prestati biti ono što jeste da bi poštovao drugog.
Najvažnije: suživot se ne dešava u teoriji, nego u svakodnevici — u školi, na pijaci, u komšiluku. Ne kao romantika, nego kao navika i odgovornost.
***
A ko bi drugi ako ne Jajce u našem vremenu? Sjetilo se kako se historija može pretvoriti u melodiju.
U julu 2020. godine „Asocijacija žena“ Medžlisa Islamske zajednice Jajce “Esma Sultanija” raspisala je javni konkurs za pjesmu o Esmi Sultaniji, kao tihu svečanost pamćenja koje spaja. Pristiglo je deset kvalitetnih tekstova, ali jedan se izdvojao sažetošću i ljepotom, koji je pobijedio. Kada su šifre spojene s imenima, otkrilo se da je autor Jajčanin Anto Brtan, direktor Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala općine Jajce.
U trenutku kad ga je koordinatorica zvala da mu javi pobjedu, nije se mogao javiti. Bio je na sudu, u sporu u kojem su Medžlis Islamske zajednice Jajce i Agencija na suprotnim stranama oko važnog vakufskog objekta, nacionalnog spomenika. Spor i pjesma u istom danu. Grubost sistema i mehkoća stiha. Ali sud nije zaustavio čovjeka. On je nastavio profesionalno surađivati do kraja projekta, nudeći pomoć i resurse. Izabrao je grad umjesto inata. A zatim je nagradu podijelio jednoj bošnjačkoj i jednoj hrvatskoj porodici.
To je možda najčišći stih cijele priče. Jer suživot nije kad se ljudi samo trpe. Suživot je kad se radost dijeli. Kad se ne misli “moja strana”, nego “naš grad”. Kad se pruži ruka bez računice. I zato Jajce danas kaže: moguće je živjeti zajedno u jednom gradu, u jednoj zemlji, koja se jednako voli; moguće je da se ljudi razilaze oko papira, a slažu oko pjesme; moguće je imati sporove, a ne izgubiti poštovanje; moguće je čuvati svoje, a biti pravedan prema tuđem.
Jajce pamti Kraljicu Katarinu i Sultaniju Esmu, krunu i turban, zvono i ezan. I ništa od toga nije izbrisalo ono drugo. Zato Jajce nije samo drevni grad. Ono je poruka: Bosna se ne brani mržnjom nego mjerom, identitet se ne čuva ponižavanjem drugog nego vlastitim dostojanstvom, a Bošnjaci i Hrvati nisu “osuđeni” jedni na druge, nego su pozvani da se međusobnom poštuju i pomažu. Pozvani su da uče jedni od drugih i da ne ruše mostove koje su već jednom podigli i skupo platili.
I kad stanete pred vodopad u Jajcu, shvatite: voda pada, ali ne nestaje. Ona teče dalje, kao da šapuće da se može ploviti i poslije lomova. Tako i Bosna. Tako i Jajce. Grad koji pamti, grad koji uči, grad koji plovi u povijesti, držeći se u ljubavi s drugim i drugačijim.
Osjećao sam se lijepo i ponosnu u Jajcu dok sam gledao projekciju videa i slušao imama Zehruddina Hadžića kako ponizno, ali uvjereno priča o ostvarenim projektilnim uspjesima Medžlisa na gotovo svim poljima imamsko-misionarskog rada i djelovanja od mekteba do dječjeg vrtića, od brige o vakufu do brige o insanu, od usmene riječi sa mimbera do pisane riječi u knjigama, od imama u mihrabu do aktiviste u džematu.
Siguran sam da je imam Zehruddin mnogo toga naučio od svog prethodnika Šejha Ramiza ef. Bećirovića, koji, dok još uvijek kao u najbolja doba svoje mladosti uči ezan sa munare Esma-sultanove džamije, može biti ponosan na svog nasljednika, koji, sa svojim suradnicima, može biti svjetionik bosanskog hodže-imama, duhovno i svjetovno.
I dok sam jučer (20.01.2026) odlazio iz Jajca, bacio sam pogled na Plivski vodopad i zamislio koliku u tom slapu ima tajni, koje nam se otkrivaju tek kad se uspravimo i iznova se vratimo na obalu spasa. Rekoh, plivaj Plivo i nosi sve šte ne valja u nama, a ostavi sve što je u nam čisto i pitko kao što si ti čista i pitka dok nas gledaš i pojiš da budemo čisti od mržnje i pakosti.
Plivaj, plivaj Plivo jer sve pliva u kozmosu do svog zakazanog cilja!
