Sjedeća odbojka u Crnoj Gori još uvijek traži svoje istinsko mjesto u društvu i sportskom sistemu. I nije to samo pitanje termina, liga, medalja ili kalendara takmičenja već pitanje odnosa, pažnje i poštovanja koje kao društvo umijemo ili ne umijemo da pokažemo prema sportu koji nosi posebnu snagu i još snažniju poruku. Jer sjedeća odbojka odavno ne živi zahvaljujući „vidljivošću“, naslovima i medijima već zahvaljujući (damama) i gospodi sportskog duha koji je drže na nogama iako se igra sjedeći. Drže je znanjem, karakterom, posvećenošću i onom iskrenom vjerom da sport mora pripadati svima, bez izuzetka. Jedna od onih koji ovu sportsku priču u Crnoj Gori ne samo održavaju, već je svakodnevno podižu na viši nivo, jeste Ivana (Malić) Vraneš trener kluba sjedeće odbojke „Set“ iz Pljevalja. Njena uloga nije samo trenerska, već i ljudska, pedagoška i društveno važna. Ivana je ona sportska dama koja ne dolazi da “odrađuje”, već da stvara da okuplja, da motiviše, da ohrabri, da postavi pravila, ali i da u svakom sportisti vidi ličnost i potencijal. I zato sjedeća odbojka, tamo đe je ona prisutna, dobija ono što je najvažnije dobija srce koje zna zašto je na terenu.

Njena biografija ne počinje u sali, niti na terenu. Ona počinje tamo đe se oblikuje karakter u porodici, u gradu, u školama, u odrastanju. Rođena u Priboju, (u porodici oca prosvjetara profesora DIF-a) Ivana je tu završila Osnovnu školu “Branko Radičević” i Gimnaziju. Još u tim ranim godinama sport je za nju postao jasna životna staza, izbor koji gradi disciplinu, snagu i odgovornost. Ljubav prema sportu odvela ju je na Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja (DIF) u Prištini, đe je stekla znanja koja danas sa punom sigurnošću i plemenitom energijom primjenjuje i u obrazovanju, i u sportu.


Danas Ivana živi i radi u Pljevljima. Zaposlena je u Osnovnoj školi “Salko Aljković”, na mjestu profesora fizičkog vaspitanja, đe svakodnevno svjedoči da je fizičko vaspitanje svojevrsni sportski čas života, uspravnog držanja, zdravih navika i samopouzdanja. Pored svog pedagoškog rada, Ivana je angažovana kao trener kluba sjedeće odbojke “Set”, i upravo u tom spoju profesorrskog poziva i sportskog angažmana nalazi se ona njena prepoznatljiva vrijednost da znanje ne ostaje u teoriji, već postaje praksa, podrška, pokretač i oslonac. Sjedeća odbojka nije “lakša verzija” sporta to je snažan, takmičarski, disciplinovan sport u kojem se borba vodi brže nego što mnogi očekuju. To je igra brzih reakcija, preciznih dodavanja, snažnih servisa, moćnih blokova i taktike koja traži inteligenciju i sabranost. U sjedećoj odbojci nema mjesta površnosti. Nema glume. Tu se vidi srce. Tu se vidi tim. Tu se vidi koliko čovjek može kada odluči da ne odustaje.

I upravo zato je važno kada se uz ovaj sport nađu sportske dame koje mu prilaze pošteno, sa poštovanjem i punom odgovornošću. Ivana je jedna od onih koji sjedeću odbojku posmatraju kao sportsku “obavezu”, ali i kao plemenitu misiju. Ona je pristala da bude trener u klubu sjedeće odbojke jer voli odbojku. Ali ono što je u toj odluci posebno snažno i vrijedno jeste činjenica da je rad sa osobama sa invaliditetom za nju bio poseban izazov i dodatna inspiracija. U njihovoj borbenosti, disciplini i želji za svakodnevnim napretkom prepoznala je iskru koja se ne može naučiti iz knjigasnagu duha. Njihova motivacija, njihova istrajnost, njihova spremnost da ponavljaju vježbu iznova, bez odustajanja inspirisala ju je da uđe u tu priču i da bude dio nje svjesna da sjedeća odbojka pored toga što je sport, predstavlja i snažan društveni mehanizam koji promoviše inkluziju i jednakost. U toj ekipi se, osim tehnike i taktike, svakodnevno gradi povjerenje, oslonac i prijateljstvo.

A đe je inkluzija, tu je i odgovornost društva. Tu je i pitanje:koliko zaista vidimo OSI populaciju? Koliko ih podržavamo? Koliko se trudimo da sportske dvorane budu otvorene, dostupne i ravnopravne? Koliko se trudimo da njihove pobjede budu priznate, a njihovi porazi shvaćeni kao dio sportskog puta, a ne kao tuđa “sudbina”? Ivana svojim radom odgovara na ta pitanja bez patetike svojim djelom, svojom prisutnošću i rezultatima koje donosi timski rad. Uprkos tome što sjedeća odbojka u Crnoj Gori još nema institucionalni tretman kakav zaslužuje, postoje dame čija energija ne zavisi od toga koliko je “sistem” spreman. Postoje ljudi koji guraju naprijed čak i onda kada podrška izostane. Ivana (Malić) Vraneš pripada upravo toj vrsti sportskih stvaralaca onima koji ne traže izgovor, već nalaze rješenje. Onima koji znaju da se svaka promjena gradi iznutra iz discipline, iz poštovanja, iz ljubavi prema sportu.


Ona danas, kroz svoj rad, šalje poruku koja se ne odnosi samo na sportiste, nego na cijelo društvo da sport ne treba da bude samo borba za rezultat, već škola u kojoj se gradi karakter i poštovanje. U toj rečenici je sadržana cijela filozofija sjedeće odbojke. Jer sjedeća odbojka ne uči samo kako se prima servis i kako se brani terenona uči kako se brani čovjek u sebi. Uči kako se vjeruje timu. Uči kako se vlastiti put gradi strpljenjem. I zato njena poruka mladima iz OSI populacije mora da bude snažno upamćena sjedeća odbojka uči da su volja, tim i vjera u sebe jači od bilo kog ograničenja. Ovdje sport postaje govor o životu. Ovdje trening postaje poruka da svaki dan može biti korak naprijed. Ovdje utakmica postaje dokaz da snaga nije u onome što ti je dato, nego u onome što od sebe napraviš.

A njena iskrena lična riječ, izgovorena bez glume, najbolje objašnjava zašto sjedeća odbojka je sport u kom se rađaju samopouzdanje, poštovanje i pripadnost. Ivana (Malić) Vraneš to kaže jasno i snažno:

„Pristala sam da budem trener u klubu sedeće odbojke jer volim odbojku. Rad sa osobama sa invaliditetom mi je bio poseban izazov i dodatna inspiracija-njihova borbenost, disciplina i želja za svakodnevnim napredkom, njihova snaga i motivacija su me inspirisali da udjem u tu pricu i budem deo nje znajuci da promovišem inkluziju i jednakost. Porucila bih da sport ne treba da bude samo borba za rezultat već škola gde se gradi karakter i postovanje. Sedeća odbojka me naucila da su volja, tim i vera u sebe jaci od bilo kog ogranicenja.“

Ivana (Malić) Vraneš pripada onim damma koje pomijeraju granice sporta snagom volje i znanja, postajući snažna podrška mnogim generacijama sportista. Ne samo zato što su njihove uloge važne već zato što su postojane. Ne zato što traže priznanje, već zato što zaslužuju poštovanje. Njena energija se osjeća u svakoj sali u kojoj vodi trening, u svakom savjetu koji daje, u svakom trenutku kada sportista osjeti da ima nekoga ko vjeruje u njega. Pljevlja, grad u kojem danas živi i radi, dobila su u Ivani ne samo prosvjetnog radnika i trenera već osobu koja spaja znanje, sportski moral i ljudsku toplinu. A sjedeća odbojka u Crnoj Gori, koliko god još bila u fazi traženja prave društvene i institucionalne podrške, dobila je ono najvažnije dame koje je neće napustiti. Ljude koji je grade, brane i razvijaju. Jer kada imamo trenera koji u sportu vidi čovjeka, kada imamo klub koji u svakom treningu potvrđuje sportsku snagu, i kada imamo sportiste koji se ne predaju onda sjedeća odbojka nije sport na margini. Ona je sport u centru onih vrijednosti koje svako društvo treba da ima ali i da čuva.

(Projekat je podržan od Ministarstva za manjinska i ljudska prava.)