Kolumne
VITALNI NACIONALNI INTERES KAO PROCESNA STRATEGIJA U USTAVNOPRAVNOJ KRIZI RS
|
|
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 24. January 2026. 16:01:57
Aktuelna ustavnopravna kriza u manjem bh. entitetu Rs ne ogleda se samo u sadržaju spornih odluka, već i u načinu na koji su korišteni, odnosno izbjegnuti, ustavni mehanizmi zaštite. Posebno mjesto u toj analizi zauzima mehanizam vitalnog nacionalnog interesa, koji je u konkretnom slučaju imao potencijal da bude instrument ustavne kontrole, ali je ostao nedovoljno aktiviran.
U postupku odlučivanja o pokretanju mehanizma vitalnog nacionalnog interesa, jedan od bošnjačkih delegata, Mahmutović, bio je suzdržan. Ta suzdržanost imala je neposrednu pravnu posljedicu: onemogućila je da se sporni akt uputi na daljnje odlučivanje kroz Vijeće naroda i potom prema Ustavnom sudu Rs. Time je formalno izbjegnut put koji bi, makar načelno, omogućio unutrašnju ustavnopravnu kontrolu.
Takav postupak može se tumačiti kao svjesno procesno opredjeljenje. Mehanizam vitalnog nacionalnog interesa u praksi često vodi ka dugotrajnim postupcima pred Ustavnim sudom Rs, bez jasno propisanih rokova i uz izraženu političku osjetljivost predmeta. U okolnostima u kojima postoji rizik da bi postupak bio razvlačen do narednih izbora, uz faktičko omogućavanje nesmetanog rada spornih institucija, suzdržanost se može posmatrati kao pokušaj izbjegavanja institucionalne blokade i preusmjeravanja pravne borbe na viši, državni nivo.
Takav pristup, međutim, nije bez ozbiljnih posljedica. Suzdržanost u okviru mehanizma vitalnog nacionalnog interesa ne znači neutralnost. Ona proizvodi konkretan pravni efekat, jer ostavlja na snazi odluke koje su predmet spora i omogućava njihovu praktičnu primjenu. U tom smislu, VNI, umjesto da bude aktiviran kao korektiv ustavnosti, postaje neiskorišten instrument, a odgovornost za dalji razvoj situacije prelazi na druge pravne mehanizme.
Da bi se razumio puni značaj ovog pitanja, nužno je sagledati širi kontekst u kojem se ono pojavljuje. Skupštinska većina u Rs prethodno je imenovala takozvanog „vršioca dužnosti predsjednika Rs“, iako takva funkcija ne postoji u Ustavu Rs. Ustav poznaje predsjednika Republike i potpredsjednike, sa jasno definisanim procedurama u slučaju spriječenosti ili prestanka mandata predsjednika. Zakonodavna vlast nema ovlaštenje da političkom odlukom proizvodi nove ustavne funkcije.
Na toj vanustavnoj osnovi uslijedio je niz daljnjih spornih odluka. Nakon ostavke predsjednika Vlade Rs Radovan Višković, osoba u statusu „VD predsjednika“, bez jasnog ustavnog legitimiteta, imenuje novog mandatara. Imenovanje mandatara, međutim, predstavlja konstitutivni ustavni akt kojim se pokreće proces formiranja izvršne vlasti i kao takav može biti donesen isključivo od strane ustavno ovlaštenog predsjednika Republike.
Dodatnu pravnu konfuziju izazvala je situacija u kojoj je isti mandatar u kratkom vremenskom razmaku podnio ostavku, da bi istog dana ponovo bio imenovan, uz obrazloženje da se time osigurava legitimitet. U ustavnom pravu takav postupak nema sanacioni efekat. Legitimitet se ne može proizvesti ponavljanjem akta koji je od samog početka opterećen nedostatkom ovlaštenja. Ako je izvorna nadležnost sporna, tada su i sve njene ponovljene manifestacije jednako pravno problematične.
U tom kontekstu, izostanak pune aktivacije mehanizma vitalnog nacionalnog interesa dobija dodatnu dimenziju. Time što spor nije kanaliziran prema Ustavnom sudu Rs, otvara se prostor za tvrdnju da se ne radi isključivo o entitetskom ustavnopravnom pitanju, već o problemu koji ima direktne implikacije na ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Entiteti, naime, ne mogu proizvoditi vlast suprotno vlastitim ustavima, jer se time dovodi u pitanje i ustavna arhitektura države u cjelini.
U takvim okolnostima, intervencija Ustavni sud Bosne i Hercegovine postaje ne samo moguća, već i nužna alternativa, upravo zato što državni nivo nije vezan političkom dinamikom entiteta niti izbornim kalendarom. Time se objašnjava zašto je izbjegavanje VNI puta moglo biti percipirano kao pokušaj ubrzanja, a ne odgađanja pravne kontrole.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje cijene takve strategije. Dok se čeka reakcija državnih institucija, vanustavno stanje ostaje na snazi, a institucije formirane na spornoj osnovi nastavljaju djelovati. Time se rizikuje faktička normalizacija neustavnosti, što dugoročno može biti jednako štetno kao i formalna potvrda spornih akata.
Zaključno, slučaj Rs pokazuje kako se ustavna kriza produbljuje kada se mehanizmi zaštite koriste selektivno ili se svjesno zaobilaze. Vitalni nacionalni interes, kao instrument ustavne ravnoteže, izgubio je svoju korektivnu funkciju, dok se Ustav tretira kao fleksibilna politička varijabla. Ustavno pravo, međutim, ne poznaje političku nužnost kao izvor legitimiteta. Legitimitet vlasti proizlazi isključivo iz poštovanja ustavne procedure. Sve drugo vodi ka eroziji pravne sigurnosti i slabljenju povjerenja u institucije.
Autor je predsjednik stranke BH demokrati
U postupku odlučivanja o pokretanju mehanizma vitalnog nacionalnog interesa, jedan od bošnjačkih delegata, Mahmutović, bio je suzdržan. Ta suzdržanost imala je neposrednu pravnu posljedicu: onemogućila je da se sporni akt uputi na daljnje odlučivanje kroz Vijeće naroda i potom prema Ustavnom sudu Rs. Time je formalno izbjegnut put koji bi, makar načelno, omogućio unutrašnju ustavnopravnu kontrolu.
Takav postupak može se tumačiti kao svjesno procesno opredjeljenje. Mehanizam vitalnog nacionalnog interesa u praksi često vodi ka dugotrajnim postupcima pred Ustavnim sudom Rs, bez jasno propisanih rokova i uz izraženu političku osjetljivost predmeta. U okolnostima u kojima postoji rizik da bi postupak bio razvlačen do narednih izbora, uz faktičko omogućavanje nesmetanog rada spornih institucija, suzdržanost se može posmatrati kao pokušaj izbjegavanja institucionalne blokade i preusmjeravanja pravne borbe na viši, državni nivo.
Takav pristup, međutim, nije bez ozbiljnih posljedica. Suzdržanost u okviru mehanizma vitalnog nacionalnog interesa ne znači neutralnost. Ona proizvodi konkretan pravni efekat, jer ostavlja na snazi odluke koje su predmet spora i omogućava njihovu praktičnu primjenu. U tom smislu, VNI, umjesto da bude aktiviran kao korektiv ustavnosti, postaje neiskorišten instrument, a odgovornost za dalji razvoj situacije prelazi na druge pravne mehanizme.
Da bi se razumio puni značaj ovog pitanja, nužno je sagledati širi kontekst u kojem se ono pojavljuje. Skupštinska većina u Rs prethodno je imenovala takozvanog „vršioca dužnosti predsjednika Rs“, iako takva funkcija ne postoji u Ustavu Rs. Ustav poznaje predsjednika Republike i potpredsjednike, sa jasno definisanim procedurama u slučaju spriječenosti ili prestanka mandata predsjednika. Zakonodavna vlast nema ovlaštenje da političkom odlukom proizvodi nove ustavne funkcije.
Na toj vanustavnoj osnovi uslijedio je niz daljnjih spornih odluka. Nakon ostavke predsjednika Vlade Rs Radovan Višković, osoba u statusu „VD predsjednika“, bez jasnog ustavnog legitimiteta, imenuje novog mandatara. Imenovanje mandatara, međutim, predstavlja konstitutivni ustavni akt kojim se pokreće proces formiranja izvršne vlasti i kao takav može biti donesen isključivo od strane ustavno ovlaštenog predsjednika Republike.
Dodatnu pravnu konfuziju izazvala je situacija u kojoj je isti mandatar u kratkom vremenskom razmaku podnio ostavku, da bi istog dana ponovo bio imenovan, uz obrazloženje da se time osigurava legitimitet. U ustavnom pravu takav postupak nema sanacioni efekat. Legitimitet se ne može proizvesti ponavljanjem akta koji je od samog početka opterećen nedostatkom ovlaštenja. Ako je izvorna nadležnost sporna, tada su i sve njene ponovljene manifestacije jednako pravno problematične.
U tom kontekstu, izostanak pune aktivacije mehanizma vitalnog nacionalnog interesa dobija dodatnu dimenziju. Time što spor nije kanaliziran prema Ustavnom sudu Rs, otvara se prostor za tvrdnju da se ne radi isključivo o entitetskom ustavnopravnom pitanju, već o problemu koji ima direktne implikacije na ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Entiteti, naime, ne mogu proizvoditi vlast suprotno vlastitim ustavima, jer se time dovodi u pitanje i ustavna arhitektura države u cjelini.
U takvim okolnostima, intervencija Ustavni sud Bosne i Hercegovine postaje ne samo moguća, već i nužna alternativa, upravo zato što državni nivo nije vezan političkom dinamikom entiteta niti izbornim kalendarom. Time se objašnjava zašto je izbjegavanje VNI puta moglo biti percipirano kao pokušaj ubrzanja, a ne odgađanja pravne kontrole.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje cijene takve strategije. Dok se čeka reakcija državnih institucija, vanustavno stanje ostaje na snazi, a institucije formirane na spornoj osnovi nastavljaju djelovati. Time se rizikuje faktička normalizacija neustavnosti, što dugoročno može biti jednako štetno kao i formalna potvrda spornih akata.
Zaključno, slučaj Rs pokazuje kako se ustavna kriza produbljuje kada se mehanizmi zaštite koriste selektivno ili se svjesno zaobilaze. Vitalni nacionalni interes, kao instrument ustavne ravnoteže, izgubio je svoju korektivnu funkciju, dok se Ustav tretira kao fleksibilna politička varijabla. Ustavno pravo, međutim, ne poznaje političku nužnost kao izvor legitimiteta. Legitimitet vlasti proizlazi isključivo iz poštovanja ustavne procedure. Sve drugo vodi ka eroziji pravne sigurnosti i slabljenju povjerenja u institucije.
Autor je predsjednik stranke BH demokrati
