Kolumne
Foto: FB
ZA CARNEYJA, BACANJE BEBE FATIME U SMEĆE BILO JE „LIJEPA PRIČA“
|
|
Autor: Esad Širbegović
Objavljeno: 24. January 2026. 16:01:43
Bosanska poslovica „Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada“ danas odjekuje s okrutnom i gotovo nepodnošljivom ironijom.
U Srebrenici su holandski vojnici UN-a doslovno iskopali jamu. Unutar kompleksa Ujedinjenih nacija, u proglašenoj „zaštićenoj zoni“, iskopali su masovnu grobnicu. U tu zemlju zakopali su civile koje su ubile srpske snage pred njihovim očima. U tu jamu položili su i novorođenu bebu, Fatimu Muhić, umotanu u plastičnu vreću — odloženu kao otpad.
Tim činom nisu samo ignorirani temelji međunarodnog prava, već su fizički oskrnavljeni — njegovo obećanje zakopano je u masovnoj grobnici, zajedno s bebom Fatimom, bačenom u plastičnoj kesi kao smeće.
Bebu Fatimu su bacili u plastičnu kesu kao otpad, a s njom su u smeće bacili i međunarodno pravo.
Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, u Švicarskoj, u utorak, kanadski premijer Mark Carney priznao je da je fikcija međunarodnog prava dugo bila zgodna i korisna.
„Ova fikcija je bila korisna“, rekao je. „Ovaj dogovor više ne funkcioniše.“ Pored toga, poredak zasnovan na pravilima opisao je kao „lijepu priču“.
U Srebrenici je ta „lijepa priča“ imala tijelo. Tijelo bebe. U plastičnoj kesi.
Carney je u Davosu govorio hodajući po pažljivo razapetoj političkoj žici — šaljući signal solidarnosti evropskim saveznicima uznemirenim prijetnjama Donalda Trumpa da anektira Grenland, dok je istovremeno izbjegavao sukob s Washingtonom uoči predstojeće revizije Sporazuma SAD–Meksiko–Kanada. U pitanju su milijarde dolara. I kohezija Zapada.
„Nije sve izgubljeno“, insistirao je Carney, pozivajući srednje sile da se udruže i „izgrade nešto veće, bolje, snažnije, pravednije“.
Ali za ljude u Bosni, sistem koji Carney danas oplakuje nikada nije bio „lijep“, niti pravedan. U julu 1995. godine, Srebrenica je bila proglašena „zaštićenom zonom“ Ujedinjenih nacija. Holandski mirovnjaci bili su raspoređeni da štite civile. Ono što je uslijedilo utvrđena je činjenica: više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski je ubijeno u genocidu.
Ono što je manje poznato — i daleko razotkrivajuće — jeste da je unutar kruga baze UN-a u Potočarima, svega 100 metara od sjedišta holandskog bataljona u bivšoj fabrici akumulatora, masovna grobnica iskopana rukama samih pripadnika UN-a.
Među žrtvama bila je i beba Fatima, rođena i ubijena unutar zidova baze Ujedinjenih nacija, pod zaštitom holandskih snaga. Holandske snage nisu intervenisale — stajale su po strani dok je ubijana.
Ovo nije bila nesreća, nije bila zabuna, nije bio „ratni haos“. Ovo je bio kukavičluk i rasizam.
Sedamnaest godina lokacija te grobnice bila je uskraćena bosanskim vlastima. Istina nikada nije bila upitna. Holandski mirovnjaci su opsesivno bilježili svaki detalj — imena, vremena, kretanja, razgovore — s preciznošću do u sekundu. Njihovi zapisi zabilježili su sve osim odgovornosti.
Tišina je prekinuta tek 2012. godine, kada su dvojica bivših holandskih vojnika konačno progovorila. Prema riječima Amora Mašovića, koji je predvodio ekshumaciju, ti ljudi su bili slomljeni osjećajem krivice.
Mašović je lično ekshumirao posmrtne ostatke Fatime. Ležala je u plastičnoj kesi, natopljenoj blatom i vodom. Bio je to monstruozan, necivilizacijski čin — ništa u vezi s tim nije bilo ljudsko.
To je tlo na kojem počiva takozvani poredak zasnovan na pravilima, koji Carney danas hvali kao „lijepu priču“. Za zemlje poput Kanade i Holandije, taj poredak je bio zgodan i isplativ. Pisali su rezolucije, dotjerivali diplomatski jezik, izražavali odmjerenu žal — uvijek nakon što su tijela već bila zakopana — dok su istovremeno uživali u komforu i privilegijama izgrađenim na patnji koju su ignorisali.
Kanada nije povukla obarač u Srebrenici. Ali je pomogla održavanju poretka koji je takve ishode činio podnošljivim za moćne, a katastrofalnim za nemoćne. Njena saučesnost ležala je u suzdržanosti maskiranoj kao odgovornost, u tišini upakovanoj kao diplomatija, u odbijanju da se suoče saveznici kada je cijena tog suočavanja bila previsoka.
Poredak je funkcionisao tačno onako kako je bio zamišljen.
A sada, bosanska poslovica dolazi na naplatu.
Kako se Evropa sve više izlaže — suočena s geopolitičkom ucjenom, uzdrmana nepouzdanim saveznicima, prisiljena da se suoči sa svijetom koji više nije organiziran oko zapadnih garancija — jezik se iznenada mijenja. Samouvjerenost ustupa mjesto otvorenosti. Sigurnost se rastvara u ispovijest.
Jama iskopana za druge više nije na sigurnoj udaljenosti.
„Danas ću govoriti o pukotini u svjetskom poretku, kraju jedne ugodne fikcije i početku surove realnosti…“, kaže sada Carney, dok se Evropa nalazi na udaru erozije kojom je nekada sama upravljala. Jama koju su iskopali postaje vidljiva tek kada njeni tvorci počnu upadati u nju.
Ipak, nikakvog suočavanja nije bilo. Nikakvog priznanja da je „ugodna fikcija“ koju Carney danas odbacuje plaćena ljudskim životima — bebama, odbačenim u plastičnim kesama kao smeće od strane samih snaga Ujedinjenih nacija koje su ih trebale zaštititi.
Carneyjev kukavičluk je očigledan. Nije u stanju javno izgovoriti ono što je neosporno: da se u Gazi provodi genocid, baš kao što je svijet nekada okretao glavu od Srebrenice. Obrazac je isti — zločini se odvijaju pod nadzorom onih koji su se zakleli da će štititi, dok moralni govor štiti moćne, a napušta žrtve.
Fatima Muhić danas je ukopana u Memorijalnom centru Srebrenica. Njena majka, Hava, u tišini posjećuje njen mezar. Ta tišina razgrađuje svaki uglađeni govor o obnovi svjetskog poretka. Fatima je živjela svega nekoliko sati, ali njena smrt razotkriva njegovu suštinu: suverenitet za moćne, proceduru za žrtve i odlaganje za one koji smetaju narativu.
Oplakivati kolaps tog sistema bez imenovanja grobnica koje je iskopao nije iskrenost. To je priprema — za novu fikciju, novi dogovor, novu „lijepu priču“.
Srebrenica svijetu isporučuje nemilosrdnu lekciju bosanske poslovice: ko drugome jamu kopa, sam u nju pada.
A druge u nju nemilosrdno bacaju.
ENGLISH on braveneweurope.com
U Srebrenici su holandski vojnici UN-a doslovno iskopali jamu. Unutar kompleksa Ujedinjenih nacija, u proglašenoj „zaštićenoj zoni“, iskopali su masovnu grobnicu. U tu zemlju zakopali su civile koje su ubile srpske snage pred njihovim očima. U tu jamu položili su i novorođenu bebu, Fatimu Muhić, umotanu u plastičnu vreću — odloženu kao otpad.
Tim činom nisu samo ignorirani temelji međunarodnog prava, već su fizički oskrnavljeni — njegovo obećanje zakopano je u masovnoj grobnici, zajedno s bebom Fatimom, bačenom u plastičnoj kesi kao smeće.
Bebu Fatimu su bacili u plastičnu kesu kao otpad, a s njom su u smeće bacili i međunarodno pravo.
 |
Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, u Švicarskoj, u utorak, kanadski premijer Mark Carney priznao je da je fikcija međunarodnog prava dugo bila zgodna i korisna.
„Ova fikcija je bila korisna“, rekao je. „Ovaj dogovor više ne funkcioniše.“ Pored toga, poredak zasnovan na pravilima opisao je kao „lijepu priču“.
U Srebrenici je ta „lijepa priča“ imala tijelo. Tijelo bebe. U plastičnoj kesi.
Carney je u Davosu govorio hodajući po pažljivo razapetoj političkoj žici — šaljući signal solidarnosti evropskim saveznicima uznemirenim prijetnjama Donalda Trumpa da anektira Grenland, dok je istovremeno izbjegavao sukob s Washingtonom uoči predstojeće revizije Sporazuma SAD–Meksiko–Kanada. U pitanju su milijarde dolara. I kohezija Zapada.
„Nije sve izgubljeno“, insistirao je Carney, pozivajući srednje sile da se udruže i „izgrade nešto veće, bolje, snažnije, pravednije“.
Ali za ljude u Bosni, sistem koji Carney danas oplakuje nikada nije bio „lijep“, niti pravedan. U julu 1995. godine, Srebrenica je bila proglašena „zaštićenom zonom“ Ujedinjenih nacija. Holandski mirovnjaci bili su raspoređeni da štite civile. Ono što je uslijedilo utvrđena je činjenica: više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski je ubijeno u genocidu.
Ono što je manje poznato — i daleko razotkrivajuće — jeste da je unutar kruga baze UN-a u Potočarima, svega 100 metara od sjedišta holandskog bataljona u bivšoj fabrici akumulatora, masovna grobnica iskopana rukama samih pripadnika UN-a.
Među žrtvama bila je i beba Fatima, rođena i ubijena unutar zidova baze Ujedinjenih nacija, pod zaštitom holandskih snaga. Holandske snage nisu intervenisale — stajale su po strani dok je ubijana.
Ovo nije bila nesreća, nije bila zabuna, nije bio „ratni haos“. Ovo je bio kukavičluk i rasizam.
Sedamnaest godina lokacija te grobnice bila je uskraćena bosanskim vlastima. Istina nikada nije bila upitna. Holandski mirovnjaci su opsesivno bilježili svaki detalj — imena, vremena, kretanja, razgovore — s preciznošću do u sekundu. Njihovi zapisi zabilježili su sve osim odgovornosti.
Tišina je prekinuta tek 2012. godine, kada su dvojica bivših holandskih vojnika konačno progovorila. Prema riječima Amora Mašovića, koji je predvodio ekshumaciju, ti ljudi su bili slomljeni osjećajem krivice.
Mašović je lično ekshumirao posmrtne ostatke Fatime. Ležala je u plastičnoj kesi, natopljenoj blatom i vodom. Bio je to monstruozan, necivilizacijski čin — ništa u vezi s tim nije bilo ljudsko.
To je tlo na kojem počiva takozvani poredak zasnovan na pravilima, koji Carney danas hvali kao „lijepu priču“. Za zemlje poput Kanade i Holandije, taj poredak je bio zgodan i isplativ. Pisali su rezolucije, dotjerivali diplomatski jezik, izražavali odmjerenu žal — uvijek nakon što su tijela već bila zakopana — dok su istovremeno uživali u komforu i privilegijama izgrađenim na patnji koju su ignorisali.
Kanada nije povukla obarač u Srebrenici. Ali je pomogla održavanju poretka koji je takve ishode činio podnošljivim za moćne, a katastrofalnim za nemoćne. Njena saučesnost ležala je u suzdržanosti maskiranoj kao odgovornost, u tišini upakovanoj kao diplomatija, u odbijanju da se suoče saveznici kada je cijena tog suočavanja bila previsoka.
Poredak je funkcionisao tačno onako kako je bio zamišljen.
A sada, bosanska poslovica dolazi na naplatu.
Kako se Evropa sve više izlaže — suočena s geopolitičkom ucjenom, uzdrmana nepouzdanim saveznicima, prisiljena da se suoči sa svijetom koji više nije organiziran oko zapadnih garancija — jezik se iznenada mijenja. Samouvjerenost ustupa mjesto otvorenosti. Sigurnost se rastvara u ispovijest.
Jama iskopana za druge više nije na sigurnoj udaljenosti.
„Danas ću govoriti o pukotini u svjetskom poretku, kraju jedne ugodne fikcije i početku surove realnosti…“, kaže sada Carney, dok se Evropa nalazi na udaru erozije kojom je nekada sama upravljala. Jama koju su iskopali postaje vidljiva tek kada njeni tvorci počnu upadati u nju.
Ipak, nikakvog suočavanja nije bilo. Nikakvog priznanja da je „ugodna fikcija“ koju Carney danas odbacuje plaćena ljudskim životima — bebama, odbačenim u plastičnim kesama kao smeće od strane samih snaga Ujedinjenih nacija koje su ih trebale zaštititi.
Carneyjev kukavičluk je očigledan. Nije u stanju javno izgovoriti ono što je neosporno: da se u Gazi provodi genocid, baš kao što je svijet nekada okretao glavu od Srebrenice. Obrazac je isti — zločini se odvijaju pod nadzorom onih koji su se zakleli da će štititi, dok moralni govor štiti moćne, a napušta žrtve.
Fatima Muhić danas je ukopana u Memorijalnom centru Srebrenica. Njena majka, Hava, u tišini posjećuje njen mezar. Ta tišina razgrađuje svaki uglađeni govor o obnovi svjetskog poretka. Fatima je živjela svega nekoliko sati, ali njena smrt razotkriva njegovu suštinu: suverenitet za moćne, proceduru za žrtve i odlaganje za one koji smetaju narativu.
Oplakivati kolaps tog sistema bez imenovanja grobnica koje je iskopao nije iskrenost. To je priprema — za novu fikciju, novi dogovor, novu „lijepu priču“.
Srebrenica svijetu isporučuje nemilosrdnu lekciju bosanske poslovice: ko drugome jamu kopa, sam u nju pada.
A druge u nju nemilosrdno bacaju.
ENGLISH on braveneweurope.com
