Komentari
Autobigrafija, je li moguća?
IBRAHIM KAJAN: SAMO PROLAZNIK – AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI
|
|
Autor: Prof. dr. Lejla Žujo-Marić
Objavljeno: 06. February 2026. 21:02:00
Zagreb, 2024. Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske SABAH, Zagreb, 2024.
Knjiga Samo prolaznik - Autobiografski fragmenti dokazuje preplet stvaralačkih i životnih kretanja Ibrahima Kajana. Satkana je od sjećanja pretočenih u tekst, njihova je osnovna poluga doživljajna i emotivna, ali i edukativna za sve one koji će je upoznavati kao čitaoci. Po svojoj unutarnjoj koncepciji sadrži tri dijela. Otvara se pričom Tingl – tangl Antikvarijat Matice hrvatske, Uništeni bošnjački pisci, nastavlja cjelinom naslovljenom In Memoriam, a zaokružuje odgovorom na pitanje Autobiografija, je li moguća? odakle se može uočavati spektar stvaralačkih poriva za nastanak ovoga djela. Ujedno na ovom mjestu kristalizira se afinitet pisca Ibrahima Kajana da putuje kroz prostor i vrijeme, te da iz svojevrsnih ruševinskih toposa otkriva narativne potencijale, rekonstruira priče i prenese ih do savremenog doba u čvrstu formu teksta. Pisanje Ibrahima Kajana tako postaje prostor ne samo za realizaciju sadržaja individualnog duha, nego i mjesto na koje se uključuje historija, često skrajnuta, nesaznata, negirana, istovremeno i daleka i bliska. U tom kontekstu književnim postupkom moguće je doprijeti do sadržaja velikih događaja, ličnosti i datuma. Vremenski opseg obuhvaćen knjigom je višedecenijski i koji knjiga obuhvata proteže se od 60 – ih godina XX vijeka zaokružuje se koncem 2024. godine kada je Kajan literarno zreo da odgovori na pitanje kako napisati autobiografske fragmente. Time su se prepleli sadržaji u metod njihovog prezentovanja, a historijsko vrijeme dovršilo tekstualnim u procesu pisanja i konzerviranja događaja riječju.
Pisac polazi od narativnog potencijala ličnog sjećanja koje je kontekstualizirano u velike priče i kolektivnu društvenu memoriju, često je iznutra osporavajući. Tako lična sjećanja pretenduju da, pored pisanja lične, ispišu i sasvim drugačiju historiju jednog razdoblja čiji je neporecivi svjedok i savremenik Ibrahim Kajan. Organizacija fragmenata primjenjuje non fiction metod i ispisuje se u hronološkom ključu, dok se u prirodi naslova, organizaciji pripovijedanja, selekciji lica i događaja prepoznaje lirski afinitet i sklonost ga jezgrovitom i poetski kondenziranom govoru, što nas podsjeća na pjesnički kao tek jedan od brojnih Kajanovih spisateljskih identiteta. Već od uvoda težište Kajanovih autobiografskih zapisa se ispisuje uz pitanja kolektivnog identiteta, historije, društvenog pejzaža i kulturoloških kretanja. Na valu poststrukturalističkih kretanja i jednakovrijednosti svih diskursa i glasova, ovdje prepoznajemo lično sjećanje kao model razgradnje velikih narativa ili makar pokušaj da se o njima progovori iz ugla svjedoka, učesnika i savremenika. Ideja koju je iznio Pierre Nora da „zahtjev za pamćenjem čini svakoga svojim historičarem“ poentirajući da poliperspektivnost i decentralizacija jesu njegove nepobitne vrijednosti, može biti stajalište za čitanje Kajanovih autobiografskih spisa.
Kroz zbir fragmenata otkriva se panorama društvenih odnosa, propituje odnos centra i periferije, tuđeg i stranog gdje su granice relativne i često obrnute, čak i apsurdne. Tako je sjećanje na književne početke protkano i osjećanjem nepoželjnosti i nepripadnosti. Paradoksalno, Kajanov subjekt se vrlo često više nepoželjnim osjeća u rodnom Mostaru nego u Zagrebu. No, bez obzira na to, Kajanov literarizirani Mostar je grad velike svjetlosti, prostor kojem se srčano vraća i pohranjuje ga u dubine pamćenja pisanjem i istraživanjem njegove historije. Autobiografski fragmenti dokazuju da odlazak iz zavičaja ojačava identitetske matrice i put samospoznanja i autoimaginativnog sondiranja u tkivo sopstvene kulture, te konačno razrješavanje svih historijskih falsifikata koji nisu strani balkanskom prostoru, a iz kojih se tvore velike priče i pokreću mitološke predodžbe s ciljem manipulacije. Ilustracija tome je priča o Stojanu Jankoviću servirana kao identitetska paradigma u koju se ne smije sumnjati. Filtracija ove priče kroz sopstveni književni izraz, Kajanov je model suočavanja sa historijom i njenim sadržajima, te put čuvanja pamćenja na istinu i njen neporeciv tok. Kajanovi autobiografski fragmenti ilustriraju sudbinu pojedinaca i kolektiva gurnutih na marginu iz političkih i ideoloških razloga. Paralelno sa otkrivanjem marginalnosti sopstvenih kulturnih i nacionalnih specifičnosti na društvenom planu jeste literarno stasavanje i otkrivanje sopstvene historije kroz književni tekst.
Odatle i izbor sagovornika i lica koje Kajan uključuje u svoj tekst, a središnji krug čine pisci. Oni su ne samo historijske ličnosti i svjedoci jednog vremena, već bitan element u realizaciji Kajanovog autobiografskog proseda i referentna tačka za tvorbu identiteta – koliko kolektivnog toliko i individualnog. Fragmentirani zapisi otkrivaju totalitet društvene slike, te ističu da nepoželjnost književnog djela nije sporadičan čin. Marginalizacija i hereza, koliko god mogu biti čitani kao romantičarski impostiran individualni doživljaj sebe, toliko vrijede i kao dijagnostička slika u koju se uklapaju i Kajanovi književni preci, oni kojima posvećuje svoje zapise u ovoj knjizi: Musa Ćazim Ćatić, Abdurezak Hivzi Bjelevac, Enver Čolaković, Muhsin Rizvić, braća Nametak – Alija i Abdurahman, Mak Dizdar. Pored sjećanja na književne prethodnike, u sinhronijskom nizu sjećanje se usmjerava i na specifičnosti mostarske književne scene 60 – ih godina XX vijeka, susrete sa Alijom Kebom i Goranom Babićem, Ivanom Kordićem. Stvaralačku zrelost i procese otkrivanja i zaokruživanja identiteta prati i važna sfera koju Ibrahim Kajan bilježi u ovoj knjizi. Riječ je o njegovom angažmanu u časopisima. U uredničkom radu od Behara, Preporoda do Života nastavlja stazama svojih književnih predaka, te otkriva mogućnosti interkulturalnih prožimanja. Stranice koje potom slijede otvaraju se kao panorama Kajanovog putovanja na Istok koji je osim fizičkog istovremeno i duhovni pogled unutra – u svoje biće i u tkivo vlastite kulture i historije. Svijet dječije književnosti za Kajana je također baza kojoj se neumorno vraća – prvo kao autor, a potom i kao istraživač da bi je u potpunosti prihvatio kao dio sebe, a sjećanje na Matu Lovraka ispisano u fragmentima time dobiva potpuni smisao.
Posljednji dio knjige ujedno je i autoreferencijalna baza iz koje se račvaju pravci čitanja knjige, te iz autorske pozicije nagovještava armatura književnog teksta. Ovdje upoznajemo Ibrahima Kajana koji promišlja o modelima pisanja:
„Autobiografija (bez obzira kojom stilistikom bila ispisana), podrazumijeva posvemašnje pridržavanje neporecivih činjenica koje su se desile u zbilji i koje svjedočimo iz prve ruke. To ključno određenje autobiografiju prizemljuje u čvrstu, stvarnosnu, non-fiction prozu. Međutim, je li to baš tako? Što s datumom rođenja, o kojem ne svjedočimo „iz prve ruke“, ili što sa snovima za kojima putujemo kroz cijeli život? Što sa životnim „detaljima“ koje potiskujemo ili koje iskrivljujemo, koje ne želimo i od kojih bježimo? Ili ih se, kao toliko stvari i događaja u životu, uopće više ne sjećamo – niti vjerujemo da ćemo ih se više ikada sjetiti? Sad znam. Autobiografija je moguća, ako se otvorite drugim ljudima i možete osvijestiti što ste od njih usvojili i posvojili.“
Na ovom autoreferencijalnom mjestu Kajan promišlja o autobiografiji ne samo s ciljem potvrde njenog žanrovskog identiteta, već najprije destabilizacije i mogućnosti pisanja u novim obrascima. Na koncu autobiografskim fragmentima Kajan je u neprekidnom dijalogu, koliko sa drugima toliko i mnogo dublje sa svojim književnim opusom. Zbog toga ova knjiga sumira mnoštvo Kajanovih literarnih identiteta, te u naknadnom postupku osvjetljava spisateljsku vitalnost i literarno trajanje u različitim žanrovima– bilo onima koji se smatraju centralnima ili onima koji su označeni kao rubni i granični. Ona je autorska dopuna razumijevanju Kajanovog ukupnog rada, talenata i istraživačkih poriva, te dokaz da je postojanje u tekstu za pisca najsigurnije utočište.
Piše: prof. dr. Lejla Žujo-Marić
Knjiga Samo prolaznik - Autobiografski fragmenti dokazuje preplet stvaralačkih i životnih kretanja Ibrahima Kajana. Satkana je od sjećanja pretočenih u tekst, njihova je osnovna poluga doživljajna i emotivna, ali i edukativna za sve one koji će je upoznavati kao čitaoci. Po svojoj unutarnjoj koncepciji sadrži tri dijela. Otvara se pričom Tingl – tangl Antikvarijat Matice hrvatske, Uništeni bošnjački pisci, nastavlja cjelinom naslovljenom In Memoriam, a zaokružuje odgovorom na pitanje Autobiografija, je li moguća? odakle se može uočavati spektar stvaralačkih poriva za nastanak ovoga djela. Ujedno na ovom mjestu kristalizira se afinitet pisca Ibrahima Kajana da putuje kroz prostor i vrijeme, te da iz svojevrsnih ruševinskih toposa otkriva narativne potencijale, rekonstruira priče i prenese ih do savremenog doba u čvrstu formu teksta. Pisanje Ibrahima Kajana tako postaje prostor ne samo za realizaciju sadržaja individualnog duha, nego i mjesto na koje se uključuje historija, često skrajnuta, nesaznata, negirana, istovremeno i daleka i bliska. U tom kontekstu književnim postupkom moguće je doprijeti do sadržaja velikih događaja, ličnosti i datuma. Vremenski opseg obuhvaćen knjigom je višedecenijski i koji knjiga obuhvata proteže se od 60 – ih godina XX vijeka zaokružuje se koncem 2024. godine kada je Kajan literarno zreo da odgovori na pitanje kako napisati autobiografske fragmente. Time su se prepleli sadržaji u metod njihovog prezentovanja, a historijsko vrijeme dovršilo tekstualnim u procesu pisanja i konzerviranja događaja riječju.
Pisac polazi od narativnog potencijala ličnog sjećanja koje je kontekstualizirano u velike priče i kolektivnu društvenu memoriju, često je iznutra osporavajući. Tako lična sjećanja pretenduju da, pored pisanja lične, ispišu i sasvim drugačiju historiju jednog razdoblja čiji je neporecivi svjedok i savremenik Ibrahim Kajan. Organizacija fragmenata primjenjuje non fiction metod i ispisuje se u hronološkom ključu, dok se u prirodi naslova, organizaciji pripovijedanja, selekciji lica i događaja prepoznaje lirski afinitet i sklonost ga jezgrovitom i poetski kondenziranom govoru, što nas podsjeća na pjesnički kao tek jedan od brojnih Kajanovih spisateljskih identiteta. Već od uvoda težište Kajanovih autobiografskih zapisa se ispisuje uz pitanja kolektivnog identiteta, historije, društvenog pejzaža i kulturoloških kretanja. Na valu poststrukturalističkih kretanja i jednakovrijednosti svih diskursa i glasova, ovdje prepoznajemo lično sjećanje kao model razgradnje velikih narativa ili makar pokušaj da se o njima progovori iz ugla svjedoka, učesnika i savremenika. Ideja koju je iznio Pierre Nora da „zahtjev za pamćenjem čini svakoga svojim historičarem“ poentirajući da poliperspektivnost i decentralizacija jesu njegove nepobitne vrijednosti, može biti stajalište za čitanje Kajanovih autobiografskih spisa.
Kroz zbir fragmenata otkriva se panorama društvenih odnosa, propituje odnos centra i periferije, tuđeg i stranog gdje su granice relativne i često obrnute, čak i apsurdne. Tako je sjećanje na književne početke protkano i osjećanjem nepoželjnosti i nepripadnosti. Paradoksalno, Kajanov subjekt se vrlo često više nepoželjnim osjeća u rodnom Mostaru nego u Zagrebu. No, bez obzira na to, Kajanov literarizirani Mostar je grad velike svjetlosti, prostor kojem se srčano vraća i pohranjuje ga u dubine pamćenja pisanjem i istraživanjem njegove historije. Autobiografski fragmenti dokazuju da odlazak iz zavičaja ojačava identitetske matrice i put samospoznanja i autoimaginativnog sondiranja u tkivo sopstvene kulture, te konačno razrješavanje svih historijskih falsifikata koji nisu strani balkanskom prostoru, a iz kojih se tvore velike priče i pokreću mitološke predodžbe s ciljem manipulacije. Ilustracija tome je priča o Stojanu Jankoviću servirana kao identitetska paradigma u koju se ne smije sumnjati. Filtracija ove priče kroz sopstveni književni izraz, Kajanov je model suočavanja sa historijom i njenim sadržajima, te put čuvanja pamćenja na istinu i njen neporeciv tok. Kajanovi autobiografski fragmenti ilustriraju sudbinu pojedinaca i kolektiva gurnutih na marginu iz političkih i ideoloških razloga. Paralelno sa otkrivanjem marginalnosti sopstvenih kulturnih i nacionalnih specifičnosti na društvenom planu jeste literarno stasavanje i otkrivanje sopstvene historije kroz književni tekst.
Odatle i izbor sagovornika i lica koje Kajan uključuje u svoj tekst, a središnji krug čine pisci. Oni su ne samo historijske ličnosti i svjedoci jednog vremena, već bitan element u realizaciji Kajanovog autobiografskog proseda i referentna tačka za tvorbu identiteta – koliko kolektivnog toliko i individualnog. Fragmentirani zapisi otkrivaju totalitet društvene slike, te ističu da nepoželjnost književnog djela nije sporadičan čin. Marginalizacija i hereza, koliko god mogu biti čitani kao romantičarski impostiran individualni doživljaj sebe, toliko vrijede i kao dijagnostička slika u koju se uklapaju i Kajanovi književni preci, oni kojima posvećuje svoje zapise u ovoj knjizi: Musa Ćazim Ćatić, Abdurezak Hivzi Bjelevac, Enver Čolaković, Muhsin Rizvić, braća Nametak – Alija i Abdurahman, Mak Dizdar. Pored sjećanja na književne prethodnike, u sinhronijskom nizu sjećanje se usmjerava i na specifičnosti mostarske književne scene 60 – ih godina XX vijeka, susrete sa Alijom Kebom i Goranom Babićem, Ivanom Kordićem. Stvaralačku zrelost i procese otkrivanja i zaokruživanja identiteta prati i važna sfera koju Ibrahim Kajan bilježi u ovoj knjizi. Riječ je o njegovom angažmanu u časopisima. U uredničkom radu od Behara, Preporoda do Života nastavlja stazama svojih književnih predaka, te otkriva mogućnosti interkulturalnih prožimanja. Stranice koje potom slijede otvaraju se kao panorama Kajanovog putovanja na Istok koji je osim fizičkog istovremeno i duhovni pogled unutra – u svoje biće i u tkivo vlastite kulture i historije. Svijet dječije književnosti za Kajana je također baza kojoj se neumorno vraća – prvo kao autor, a potom i kao istraživač da bi je u potpunosti prihvatio kao dio sebe, a sjećanje na Matu Lovraka ispisano u fragmentima time dobiva potpuni smisao.
Posljednji dio knjige ujedno je i autoreferencijalna baza iz koje se račvaju pravci čitanja knjige, te iz autorske pozicije nagovještava armatura književnog teksta. Ovdje upoznajemo Ibrahima Kajana koji promišlja o modelima pisanja:
„Autobiografija (bez obzira kojom stilistikom bila ispisana), podrazumijeva posvemašnje pridržavanje neporecivih činjenica koje su se desile u zbilji i koje svjedočimo iz prve ruke. To ključno određenje autobiografiju prizemljuje u čvrstu, stvarnosnu, non-fiction prozu. Međutim, je li to baš tako? Što s datumom rođenja, o kojem ne svjedočimo „iz prve ruke“, ili što sa snovima za kojima putujemo kroz cijeli život? Što sa životnim „detaljima“ koje potiskujemo ili koje iskrivljujemo, koje ne želimo i od kojih bježimo? Ili ih se, kao toliko stvari i događaja u životu, uopće više ne sjećamo – niti vjerujemo da ćemo ih se više ikada sjetiti? Sad znam. Autobiografija je moguća, ako se otvorite drugim ljudima i možete osvijestiti što ste od njih usvojili i posvojili.“
Na ovom autoreferencijalnom mjestu Kajan promišlja o autobiografiji ne samo s ciljem potvrde njenog žanrovskog identiteta, već najprije destabilizacije i mogućnosti pisanja u novim obrascima. Na koncu autobiografskim fragmentima Kajan je u neprekidnom dijalogu, koliko sa drugima toliko i mnogo dublje sa svojim književnim opusom. Zbog toga ova knjiga sumira mnoštvo Kajanovih literarnih identiteta, te u naknadnom postupku osvjetljava spisateljsku vitalnost i literarno trajanje u različitim žanrovima– bilo onima koji se smatraju centralnima ili onima koji su označeni kao rubni i granični. Ona je autorska dopuna razumijevanju Kajanovog ukupnog rada, talenata i istraživačkih poriva, te dokaz da je postojanje u tekstu za pisca najsigurnije utočište.
Piše: prof. dr. Lejla Žujo-Marić
