Čovjek voli, živi i poštuje onoliko koliko je spreman da pruži ruku pripadnicima drugih vjera, konfesija, nacija i religija. U susret Ramazanu želim da podsjetim da je najveća vrlina ljudsko dobro, ono koje treba da nas krasi, da bude u nama, da nas učini snažnim i onda kada dođu teška vremena, ali i brojna iskušenja. Neka sveti mjesec Ramazana, moja draga islamska braćo, obraduje redom Bošnjake, Albance, Gorance, Rome, Egipćane, sve muslimane širom Crne Gore i svijeta. Neka vas u ovom mjesecu svetog posta obasja ljubav Najuzvišenijeg Gospodara svih svjetova, kroz Njegovu svjetlost i svetost, i neka vi kroz tu svjetlost probljeskujete. Neka ono dobro i najplemenitije probudi se u vama. Molite se i dovite za svu našu postradalu islamsku braću u Palestini, ali i širom svijeta, đe ljudska patnja nadvladava dobro. Zato neka ovaj sveti mjesec i vama i meni, u Crnoj Gori, dijaspori, na dalekim obalama Sjedinjenih Američkih Država i svuda đe su naši iseljenici, donese blagost i dobrotu. To vam želi prije svega vaš brat i prijatelj, a Reisu Islamske zajednice i svim Medžlisima Islamske zajednice u Crnoj Gori da i dalje, kao i do sada, budu stubovi islama, dostojanstva, mira i međuljudskog razumijevanja.

Vjera nije nije granica, već put ne služi da se njome branimo od svijeta, već da se njome otvorimo prema njemu. U tom smislu, Ramazan nam dolazi kao mjera ljudskosti, u kojoj se čovjek ne uči kako da bude veći od drugoga, nego kako da bude dublji u sebi. Ramazan podsjeća na ono univerzalno i vječno:+ da je snaga posta snažnija od mržnje, da je odricanje moćnije od sile, i da je samosavladavanje najveća pobjeda koju čovjek može izvojevati. Post je buđenje svijesti i savjesti. Ramazan nas ne uči da budemo drugačiji samo trideset dana, već da preispitamo kakvi smo tokom cijele godine. Uči nas da ruka pružena drugome nije znak slabosti, već najviši oblik snage da je milost oslonac svakog istinskog vjerovanja. U tom mjesecu čovjek ne stoji iznad drugoga, već pored njega.

Ako u ovom mjesecu uspijemo biti pažljiviji jedni prema drugima, ako makar jedan dio tuđe patnje ponesemo kao vlastitu odgovornost, tada Ramazan postaje vrijeme susreta sa sobom, sa drugim, sa Istinom. Tada se čovjek ne potvrđuje kroz riječ, već kroz djelo ne kroz identitet, već kroz odnos. Zato je Ramazan ogledalo u kojem svako od nas vidi dokle mu seže ljudskost. I ako iz tog ogledala izađemo makar za nijansu bolji, pravedniji i otvoreniji, tada je njegova poruka ispunjena. Jer krajnji smisao vjere nije u obredu, već u dobru koje ostaje iza nas. A to je vjerujem, jedina mjera i vjere i života. Jer ima ljudi zbog kojih vjerujem, i ne mogu a da ih ne pomenem: dr Mersima Ziljkića, dr Amera Halilovića, Hajriza Brčvaka, Esada Krcića, Almira Avdića, Namika Alimajstorovića, Fuada Čekića, Džema Dacića, Medina Halilovića i brojne druge (premalo bi bilo prostora da ih sve pobrojim) jer njihova djela potvrđuju da vjera ima snagu da nas drži budnima pred savješću.