Hadži Danuš hanuma, duša hrabra iz osamnaestog vijeka,iz drevnog Akova, čuvarica milosti i dobrote bez granica, iz djela njenog vakufa, uz džamiju podignuše medresu svjetlosti, i topli dom za gladne i siromašne.
Pedest dućana žrtvovanih za ove svete ustanove u službi naroda, u ime ljubavi i vjere.
No, sudba neumoljiva, poput hladnog vjetra novog doba, doniješe smrtnu presudu ovoj džamiji svijetloj, kad nove vlasti, s komunističkim žarom, odlučiše gradski trg sagraditi, i svete ostatke džamije zatrpati pod zemlju zaborava.

Danas, prvi dan svetog ramazana,
koračah tiho gradom što diše snom,
na trgu glavnom, srcu Bremena,
pod sjenom katedrale Sankt Petri Doma,
vječne čuvarice grada sjevera,
čijim se obrisima stoljeća igraju,
mijenjajući lice, a duh ostaje isti —
simbol vjere, prošlosti i sadašnjosti.
Kroz hladan dah sjevernog vjetra,
osjetih miris davnina i molitve,
što tiho lebde poput latica ruža,
oko kamenih svodova i vitkih tornjeva,
gdje svjetlost i tama u ples se stapaju,
priče utkane u svaki kamen,
šapćući o nadi, snazi i strpljenju,
što ramazan srca nježno obavija.

Popeh se nekoliko stepenica,
do ulaza u katedralu drevnu,
i stadoh pred crnom mramornom pločom,
na kojoj vjekovi šaptahu o priči:
Bremer Sankt-Petri-Dom,
stoljećima stari,
na ovom tlu već tisuću dvjesto godina stoji,
prva drvena katedrala,
djelo Willehada saskog biskupa,
iz 805. godine,
što kamenom zdanju mjesto dade.
Višestruka razaranja,
rekonstrukcija u bolu,
u jedanaestom vijeku
trobrodna bazilika se uzdiže,
srce Bremenskog Doma,
čvrsto i vječno,
svjedok vremena i neugasle vjere.

Ah, s tugom dubokom u duši svojoj,
sjetih se džamije Danuše,
svjetionika u Bijelom Polju,
koju bez milosti srušiše,
bez traga,
bez glasa,
ostaviše da vječno plače,
skrivena pod crnom zemljom,
u tišini bez kraja.

Samo koji korak dijeli me od njega,
u poniznom klečećem položaju,
prosjak što nosi slamnik izblijedjeli pod vjetrom i suncem,
s rukama stisnutim i pruženim k neumoljivim prolaznicima.
Priđoh mu tiho, s osmijehom blagim,
te u izlizani, žuti šešir ubacih jedini euro,
dar malen, ali srcem velik,
jer susret taj zbi se u svetom Ramazanu.
U tom svetom trenu željah biti darežljiviji
od vjetra što donosi žednim poljima plodnu kišu,
nek’ milost i dobrota teku kao rijeka bez kraja,
u susretu što me promijeni i dušu mi ogrija.

Podignuh oči ka visinama nebeskim,
Gdje zvone zeleni kupoli crkveni,
Vrhovima svojim kao da k nebu dotiču,
U tišini svete svetkovine.
Zvona tornjeva zvuče jeka daleka,
Dok pogled mi luta između tih svetišta,
Upirući se ka plavetnilu blagom,
K'o molitva što se uzdiže iz dubine duše.

„O, Bože!“, uzdah dubok kroz srce mi prostruji,
„Zar nije ovo mjesec Ramazan sveti?
Mjesec gdje se nebo sa zemljom susreće,
Mjesec izlijevanja eliksira spasa,
Na čitavo čovječanstvo,
dar milosti,
Kroz koji duša se nadom obnavlja,
I svjetlost vjere u srcu zasja.“

U bezdanu ekstaze, bez treptaja oka,
zurih u nebeski plavi beskraj,
poklonih se dvama tornjevima svetim,
ugledah viziju božansku,
odsjaj vječnosti što dušu obavija.
Najprije, u magli nejasnoj,
izranjahu konture nježne,
kako se rađa svitanje,
da bi ubrzo zasjale,
u punini svjetlosti besprijekorne,
ljepote što prelazi granice vremena.
Tamo, u svjetlosti višoj,
stajala je Danušina džamija —
kraljevstvo zlata na vrhu kupole,
vitki minareti poput molitve,
iz mog Bijelog Polja, kolijevke uspomena.
Sada blistala je, raskošna poput snova,
na nebeskom platnu, iza Bremenske katedrale,
s vrha joj dragulj obasjavao je svemir,
šireći svjetlost božanske milosti,
u bezgraničnoj tišini kozmičkog plesa.

Slušah harmonične zovove zvona crkvenih tornjeva,
Taj čudesni, moćni glas od vibrirajućega metala,
Dodirnu dušu moju i uzdiže je iz svakodnevice blijede
Prema visinama transcendentnoga,
prema vječnosti bez kraja.
Pogled mi seže u pozadini Sankt Petri Doma,
gdje stoji
Moja draga Danuša,
džamija krasna i veličanstvena.
Sjećanja me nose na blagoslovljeni mjesec Ramazan,
Na onu božansku atmosferu što lebdi u svakoj kući,
U svakoj ulici mog voljenog Bijelog Polja.
Razmišljah duboko o onim zvucima
što iz tornjeva Sankt Petri Doma dopiru,
I o melodičnom pozivu na molitvu što s Danuše dolazi,
Kako na čudesan, mističan način spajaju
Zemaljsko i Božansko u nevidljivoj,
ali snažnoj vezi.
Rekoh sebi: „O, Bože!
Virtuoz zvona u svetoj katedrali Bremena
čini upravo ono
Što i muezzin u Danuši,
u srcu Bijelog Polja, čini,
Ne samo u duhu,
već i jasnom,
prihvatljivom glasu.
Oba pozivaju na molitvu – muslimansku i kršćansku,
Različiti putovi,
ali isti božanski poziv k jedinstvu.“

Nježnim dodirom obujmih reljefnu ploču,
ukrašenu likovima biblijskih svetaca,
iz dubine Starog zavjeta utkane vječnosti,
što ponosno stajala je s desne strane katedrale,
čuvajući tajne vjere i vremena.
Očima uzdignutima k nebeskom svodu,
u tišini primijetih — nestala je Danuša džamija,
nekadašnji glasnik duhovne svjetlosti,
što šaptom odzvanjaše.

Tada iz dubina moje duše prostruja vrisak:
„O Bože, zar ne čujem još uvijek,
taj svečani ezan sa Danuše
što k nebu zaziva,
miješajući se s crkvenim zvonima,
uz gospel melodije
ove veličanstvene gotičke katedrale,
pred kojom stojim,
obuzet svetim divljenjem?
Zar Chazanov pjev u sinagogi,
te himne zoroastrizma i budizma
u hramovima,
nisu skladna pjesma božanske jedinstvenosti,
čudesna ornamentika i slika
koja ukrašava nepregledni svemir,
taj beskrajni kaleidoskop svete harmonije?“

Bremen, mjeseca Ramazana 19.02.3026