Pišem ovo iz daljine, iz neke tuđe zemlje koja mi je dala papire, posao i adresu, ali mi nije mogla dati ono što su mi uzeli još u balkanskim ratovima – osjećaj da moj rodni kraj pripada meni koliko i ja njemu. Što sam više kilometara daleko, to jasnije vidim ono što se kod kuće, u svakodnevnoj navici, često zamagli: da je prostor na kojem sam rođen za mene okupiran u balkanskim ratovima i da ta okupacija, u suštini, nikada nije do kraja prestala, samo je promijenila zastave, režime i rječnik.

Poznajući prošlost svog naroda, Bošnjaka u Crnoj Gori i Srbiji, od osnivanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, pa do posljednjih ratova i tranzicije, teško mi je da prihvatim zvanične priče o „ravnopravnosti“ kao gotovu istinu. Moji su kroz čitav 20. vijek prolazili kroz sito i rešeto: čas „dobri Turci“, čas „Muslimani bez nacije“, čas „manjina koju treba integrisati“, ali rijetko kada priznati kao narod sa svojim punim imenom i svojim punim dostojanstvom. Države su se smjenjivale, ustavi su se prepisivali, a obrazac je često ostajao isti – da se Bošnjak prilagodi, utiša, preimenuje, da bi mogao opstati.

U takvoj atmosferi pojavila se i izjava Kenane Strujić Harbić da je Bosna matična država Bošnjaka. Mnogi su je dočekali kao skandal, kao prijetnju državnosti Crne Gore, ali meni, kao Bošnjaku iz dijaspore, ta rečenica nije ni nova ni šokantna. Ona je, u osnovi, samo javno izgovoreno ono što generacije Bošnjaka osjećaju: da je Bosna i Hercegovina kulturna, historijska i nacionalna matica našeg naroda, ma gdje on živio. Problem ne vidim u tome što je neko to rekao naglas, već u tome što se od Bošnjaka stalno očekuje da o tome šute kako ne bi „uznemirili“ one koji bi nas najradije vidjeli bez ikakve veze sa Bosnom.

Slušajući priče svojih starih, gledajući dokumenta i sudbine, shvatio sam da je moj rodni kraj u balkanskim ratovima faktički okupiran: ušao je u sastav država u kojima su drugi odlučivali o našem imenu, zemlji, imanjima, pa i o tome da li uopšte postojimo kao poseban narod. Danas možda nema uniformi koje onako očigledno gaze po našim mahalama, ali ima drugih, tiših formi pritiska: kroz školu, medije, administraciju, političke kalkulacije. Umjesto da se otvoreno kaže šta nam se radilo, nudi nam se zaborav kao lijek, a lojalnost bez dostojanstva kao ideal.

Iz te perspektive, kada me pitaju koja je moja matična država, ja nemam dilemu: moja matična država je Republika Bosna i Hercegovina. Ne zato što bježim od odgovornosti prema mjestu gdje sam rođen, nego zato što je RBiH jedina međunarodno priznata država mog naroda, za koju je moj narod dao najveću moguću cijenu. U RBiH je prvi put jasno izgovoreno ime Bošnjak kao politički subjekt, ne kao fusnota tuđih projekata. Ta država, ma koliko poslije bila ranjavana sporazumima, podjelama i izdajama, ostaje jedino mjesto na karti svijeta gdje je identitet mog naroda upisan kao temelj, a ne kao problem. Kada Kenana kaže da je Bosna matična država Bošnjaka, ja u toj rečenici prepoznajem upravo to iskustvo – iskustvo naroda koji je svoju državnost platio vlastitom krvlju.

Ovo ne pišem da bih ikoga nagovarao da dijeli moj osjećaj okupacije. Znam da ima Bošnjaka u mom zavičaju koji drugačije doživljavaju državu u kojoj žive, i to je njihovo pravo. Ali isto tako tražim da se poštuje moje pravo da kažem: ja svoj zavičaj vidim kao prostor koji je historijski otet, a formalno nikada vraćen, ni kroz izvinjenje, ni kroz istinsku pravdu, ni kroz političko priznanje onoga što nam je rađeno. U takvim okolnostima, rečenica da je Bosna matična država Bošnjaka za mene nije negacija Crne Gore ili Srbije, nego negacija laži da Bošnjaci nemaju svoju matičnu državu.

Život u dijaspori samo je produbio tu spoznaju. Ovdje, daleko od Balkana, gledam kako drugi narodi njeguju svoje matične države kao nešto sasvim prirodno. Nikome ne pada na pamet da im kaže da su manje lojalni državi u kojoj žive zato što vole zemlju iz koje potiču. Samo kod nas se Bošnjaku postavlja pitanje kao ucjena: ili ćeš voljeti Bosnu, ili ćeš biti lojalan ovdje. Ja na tu ucjenu ne pristajem. Meni je Bosna i Hercegovina matica, a moj rodni kraj rana koja još nije zaliječena. Zato mi je važno da se čuje i rečenica poput one Kenanine, jer razotkriva dvostruke aršine: ono što je drugima dozvoljeno kao „prirodna veza s maticom“, nama se proglašava prijetnjom.

Kada kažem „moja matična država je RBiH“, ja time ne brišem geografiju svog rođenja, nego je stavljam u historijski kontekst: taj kraj je postao dio država koje nikada nisu do kraja prihvatile da Bošnjak bude ravnopravan, pa se i moj osjećaj pripadnosti prema njima ne može graditi na laži. Možda ću papirima pripadati jednoj, drugoj ili trećoj državi, ali u dubini bića znam da je sudbina mog naroda neraskidivo vezana za Republiku Bosnu i Hercegovinu i da se moje pravo da je doživljavam kao maticu ne završava nijednom administrativnom granicom.

Zato vam pišem ovo iz dijaspore, kao svjedočanstvo jednog Bošnjaka čiji je zavičaj formalno „oslobođen“, a suštinski nikada nije vraćen njegovom narodu. Možda će jednog dana doći vrijeme kada će oni koji su nam krojili sudbinu imati snage da priznaju šta su uradili. Do tada, ja ću svoje sjećanje čuvati ovako: rečenicom da je moj rodni kraj okupiran u balkanskim ratovima, da je moja matična država RBiH – i da u izjavi da je Bosna matična država Bošnjaka vidim samo kasno, ali neophodno izgovaranje jedne odavno poznate istine.