Kolumne
X
UBISTVO HAMENIA I AGRESORSKI RAT KOJI MIJENJA BLISKI ISTOK
|
|
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 01. March 2026. 14:03:05
Napad SAD i Izraeala na Islamsku Republiku Iran, u kojem je ubijen vrhovni vođa Ali Khamnei (Hamnei) označio je prijelomni trenutak savremene historije Bliskog istoka. U istom zračnom udaru poginuli su ministar odbrane Mohammad Pakpour i dugogodišnji savjetnik vođe Ali Shamkhani, dok je uništena rezidencija rahbara u Teheranu. Bio je to precizno tempirani udar, izveden u trenutku kada je vrh vojno-političkog sistema Irana bio na okupu.
U političko-religijskoj strukturi Irana takav čin ima daleko dublje značenje od likvidacije jednog državnika. Ubijen je simbol teokratske vlasti, ali i figura koju šiitski svijet posmatra kroz prizmu mučeništva. Zbog toga se već sada postavlja pitanje: hoće li smrt Ali Hamneia biti interpretirana u simbolici Huseinova žrtve na Kerbeli ‒ kao vrhunac borbe protiv tiranije, koji se oplakuje na Ašuri. Ako se takav narativ učvrsti, Izrael i SAD mogli bi dobiti upravo suprotan efekat od željenog: konsolidaciju iranskog društva oko ideje osvete. Na iranskim džamijama su već postavljene crvene zastave koje u šiitskoj tradiciji predstavljaju simbol krvave nepravde i poziv muslimanima na osvetu koja je upućena nakon vijesti o smrti vrhovnog vođe Alija Hameneija (Ali Khamenei) u američko-izraelskim napadima.
Tempirana operacija i slom sigurnosnog štita
Napad je bio pažljivo tempiran za subotu, kada je ajatolah Hamnei sazvao sastanak najvišeg državnog vrha. Američki izvori potvrdili su da su američko-izraelske obavještajne službe pratile njegovo kretanje, što ukazuje na dubok prodor protivničkih struktura u iranski sigurnosni aparat. Takva infiltracija ‒ „peta kolona“ ‒ razotkrila je još ranije za vrijeme 12-dnevnog rata ključnu slabost iranske odbrane: nedovoljnu protivzračnu zaštitu i zastarjelu avijaciju koju nisu mogli nadoknaditi u kratkom roku.
Paradoksalno, Iran je u isto vrijeme posjedovao jednu od najrazvijenijih raketnih doktrina u svijetu, namijenjenu odvraćanju. Balistički i hipersonični program bio je zamišljen kao odgovor na nadmoću neprijateljske avijacije. Međutim, odvraćanje je podbacilo u trenutku kada je političko-vojni vrh ostao bez adekvatnog štita.
Cilj: promjena režima
Eliminacija vrhovnog vođe jasno je pokazala strateški cilj Washingtona i Tel Aviva: slom teokratskog poretka i instaliranje prozapadne vlasti u Teheranu. U tom kontektu spominjanje povratka dinastoje Pahlavi, kroz figuru Reze Pahlavija, djelovalo je više kao simbolična projekcija nego realna opcija. Iransko društvo, oblikovano revolucijom 1979. godine, teško bi prihvatilo restauraciju monarhije, pa čak i nakon eventualnog pada klerikalnog režima. Rat u Iranu ima odranije i hribridne karakteristike: vojnin udari, obavještajne operacije, psihološki pritsak i unutrašnja destabilizacija. Iran je na napad odgovorio raketiranjem američkih i izraelskih ciljeva u regiji, čime je konflikt prerastao u regionalni rat niskog intenziteta.
Sjećanje na susret sa Hamneiem
U kolumni Oslobođenja (kao i Bošnjaci.net, TV Hayat, Academie i drugih) iz juna 2025. opisao sam vlastiti susret sa Ali Hamneiem tokom posjete državne delegacije BiH koju je prevodio predsjednik Alija Izetbegović. I tada je iranski lider djelovao asketski, zavoren u skromni kabinet i okružen strogim sigurnosnim mjerama nakon atentata koji je preživio 1981. godine kada je izgubio koordinaciju u desnoj ruci. Razgovor je bio malo „zategnut“ jer je Iran želio zadržati uticaj u BiH, dok se Sarajevo pod pritiskom Zapada već bilo orijentiralo prema SAD-u. Zaključio sam da je Ali Hamnei figura ogromne moći ali i duboke ideološke uvjerenosti. Bio sam uvjeren da Iran ima historijsku misiju u islamskom svijetu. Taj dojam pokazao se ključnim za razumijevanje njegove politike: podrška pokretima otpora protiv izraelske okupacije, konfrontacija sa Izraelom i insistiranje na straetškoj autonomiji.
Iran i Bosna
U godinama agresije na Bosnu i Hercegovinu I. R. Iran je stao uz napadnutu zemlju i pružio joj vojnu pomoć. To je stvorilo trajno političko sjećanje u odnosima dvije države. Prijateljstvo je obnovljeno i simbolično potvrđeno kada je Teheran podržao rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici. Zato je u Bosni i Hercegovini ubistvo Ali Hamneia doživljeno s posebnom ambivelencijom. S jedne strane, SAD su ključni saveznik Bosne i Hercegovine od Dejtona. S druge, Iran je bio saveznik u času najveće opasnosti. Ta dvojnost reflektira složenu geopolitičku poziciju male države između velikih sila. Ipak, Iran danas ima mnogo poklonika.
Nasljeđe i opasnost eskalacije
Nakon Hamneieve smrti privremneo vođstvo preuzeo je Ali Laridžani, dugogodišnji rahbarov saradnik. Izbor Laridžanija ukazuje na kontinuitet sistema, a ne na njegov raspad. Iranska revolucionarna garda, pogođena gubitkom vojno-političkog vrha, reagirala je žestoko i obećala „zastrašujuću kaznu“. Time je konflikt dobio novu dimenziju: mučeništvo vođe kao mobilizacijski faktor. U političkoj kulturi šiizma takav motiv ima ogromnu snagu. Smrt lidera ne slabi sistem nego ga često radikalizira. Upravo zato likvidacija Ali Hamneia može postati strateška greška njegovih neprijatelja. Ubijanjem vrhovnog vođe I.R. Iran pređena je granica koja je decenijama smatrana nedodirljivom. Time je otvoreno pitanje legitimnosti nasilne promjene režima u savremenim državama. Ako se takva praksa „legitimizira“, međunarodni poredak ulazi ili je već ušao u fazu otvorene sile.
Za Iran je ovo trenutak transformacije: od teokratske države pod jednim vođom prema revolucionarnom pokretu vođenim idejom osvete. Za Bliski istok to je početak novog ciklusa nestabilnosti, jer će invazija na Iran zapaliti vatre diljem te poiltičke scene sa nesagledivnim posljedicama. Za svijet to je opomena da politička ubistva državnih lidera nikada ne završavaju ratove. Ona ih naprotiv produbljuju.
U političko-religijskoj strukturi Irana takav čin ima daleko dublje značenje od likvidacije jednog državnika. Ubijen je simbol teokratske vlasti, ali i figura koju šiitski svijet posmatra kroz prizmu mučeništva. Zbog toga se već sada postavlja pitanje: hoće li smrt Ali Hamneia biti interpretirana u simbolici Huseinova žrtve na Kerbeli ‒ kao vrhunac borbe protiv tiranije, koji se oplakuje na Ašuri. Ako se takav narativ učvrsti, Izrael i SAD mogli bi dobiti upravo suprotan efekat od željenog: konsolidaciju iranskog društva oko ideje osvete. Na iranskim džamijama su već postavljene crvene zastave koje u šiitskoj tradiciji predstavljaju simbol krvave nepravde i poziv muslimanima na osvetu koja je upućena nakon vijesti o smrti vrhovnog vođe Alija Hameneija (Ali Khamenei) u američko-izraelskim napadima.
Napad je bio pažljivo tempiran za subotu, kada je ajatolah Hamnei sazvao sastanak najvišeg državnog vrha. Američki izvori potvrdili su da su američko-izraelske obavještajne službe pratile njegovo kretanje, što ukazuje na dubok prodor protivničkih struktura u iranski sigurnosni aparat. Takva infiltracija ‒ „peta kolona“ ‒ razotkrila je još ranije za vrijeme 12-dnevnog rata ključnu slabost iranske odbrane: nedovoljnu protivzračnu zaštitu i zastarjelu avijaciju koju nisu mogli nadoknaditi u kratkom roku.
Paradoksalno, Iran je u isto vrijeme posjedovao jednu od najrazvijenijih raketnih doktrina u svijetu, namijenjenu odvraćanju. Balistički i hipersonični program bio je zamišljen kao odgovor na nadmoću neprijateljske avijacije. Međutim, odvraćanje je podbacilo u trenutku kada je političko-vojni vrh ostao bez adekvatnog štita.
Eliminacija vrhovnog vođe jasno je pokazala strateški cilj Washingtona i Tel Aviva: slom teokratskog poretka i instaliranje prozapadne vlasti u Teheranu. U tom kontektu spominjanje povratka dinastoje Pahlavi, kroz figuru Reze Pahlavija, djelovalo je više kao simbolična projekcija nego realna opcija. Iransko društvo, oblikovano revolucijom 1979. godine, teško bi prihvatilo restauraciju monarhije, pa čak i nakon eventualnog pada klerikalnog režima. Rat u Iranu ima odranije i hribridne karakteristike: vojnin udari, obavještajne operacije, psihološki pritsak i unutrašnja destabilizacija. Iran je na napad odgovorio raketiranjem američkih i izraelskih ciljeva u regiji, čime je konflikt prerastao u regionalni rat niskog intenziteta.
U kolumni Oslobođenja (kao i Bošnjaci.net, TV Hayat, Academie i drugih) iz juna 2025. opisao sam vlastiti susret sa Ali Hamneiem tokom posjete državne delegacije BiH koju je prevodio predsjednik Alija Izetbegović. I tada je iranski lider djelovao asketski, zavoren u skromni kabinet i okružen strogim sigurnosnim mjerama nakon atentata koji je preživio 1981. godine kada je izgubio koordinaciju u desnoj ruci. Razgovor je bio malo „zategnut“ jer je Iran želio zadržati uticaj u BiH, dok se Sarajevo pod pritiskom Zapada već bilo orijentiralo prema SAD-u. Zaključio sam da je Ali Hamnei figura ogromne moći ali i duboke ideološke uvjerenosti. Bio sam uvjeren da Iran ima historijsku misiju u islamskom svijetu. Taj dojam pokazao se ključnim za razumijevanje njegove politike: podrška pokretima otpora protiv izraelske okupacije, konfrontacija sa Izraelom i insistiranje na straetškoj autonomiji.
U godinama agresije na Bosnu i Hercegovinu I. R. Iran je stao uz napadnutu zemlju i pružio joj vojnu pomoć. To je stvorilo trajno političko sjećanje u odnosima dvije države. Prijateljstvo je obnovljeno i simbolično potvrđeno kada je Teheran podržao rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici. Zato je u Bosni i Hercegovini ubistvo Ali Hamneia doživljeno s posebnom ambivelencijom. S jedne strane, SAD su ključni saveznik Bosne i Hercegovine od Dejtona. S druge, Iran je bio saveznik u času najveće opasnosti. Ta dvojnost reflektira složenu geopolitičku poziciju male države između velikih sila. Ipak, Iran danas ima mnogo poklonika.
Nakon Hamneieve smrti privremneo vođstvo preuzeo je Ali Laridžani, dugogodišnji rahbarov saradnik. Izbor Laridžanija ukazuje na kontinuitet sistema, a ne na njegov raspad. Iranska revolucionarna garda, pogođena gubitkom vojno-političkog vrha, reagirala je žestoko i obećala „zastrašujuću kaznu“. Time je konflikt dobio novu dimenziju: mučeništvo vođe kao mobilizacijski faktor. U političkoj kulturi šiizma takav motiv ima ogromnu snagu. Smrt lidera ne slabi sistem nego ga često radikalizira. Upravo zato likvidacija Ali Hamneia može postati strateška greška njegovih neprijatelja. Ubijanjem vrhovnog vođe I.R. Iran pređena je granica koja je decenijama smatrana nedodirljivom. Time je otvoreno pitanje legitimnosti nasilne promjene režima u savremenim državama. Ako se takva praksa „legitimizira“, međunarodni poredak ulazi ili je već ušao u fazu otvorene sile.
Za Iran je ovo trenutak transformacije: od teokratske države pod jednim vođom prema revolucionarnom pokretu vođenim idejom osvete. Za Bliski istok to je početak novog ciklusa nestabilnosti, jer će invazija na Iran zapaliti vatre diljem te poiltičke scene sa nesagledivnim posljedicama. Za svijet to je opomena da politička ubistva državnih lidera nikada ne završavaju ratove. Ona ih naprotiv produbljuju.
