Historija je prepuna primjera starih, moćnih civilizacija koje su postupno gubile na snazi, da bi nove, mlade kulture zauzele njihova mjesta. Arapi, pustinjski narod koji dotad nije igrao vidnu historijsku ulogu, poneseni plamenom vjere poslanika Muhameda, u zanosu su se rasprostrli i osvojili zemlje od Španije do granica Mongolije i prenijeli plamen islama drugim narodima. U Iranu se islam tokom jednog stoljeća uspio nametnuti kao glavna religija. Iranac sa Sveučilišta George Washington, profesor Seyyed Hossein Nasr, kaže: Islam – što doslovno znači mir i pokornost Bogu – obznanjivao je sveopće bratstvo, dajući dostojanstvo i društvenu vrijednost običnom čovjeku. Islam je donio otkrovenje koje se poput kiše izlilo na dušu iranskog naroda koji je zbog mnogih socijalnih, religijskih i političkih zbivanja bio spreman prihvatiti ovu novu poruku. Riječ je bila o prijemčivosti kod većine Iranaca. Oni su već bili stvorili vrlo značajnu civilizaciju prije uspona islama, no intelektualni aspekt iranske civilizacije procvje¬tao je dolaskom islama.
Jednom kada se islam učvrstio, Iran se promijenio korjenitije nego ikada prije. Perzijanci su Arapima kao narodu i islamu kao novoj religiji koji su bili otvoreni za nove ideje donijeli iskustvo stare, dobro utvrđene i profinjene civilizacije. No kako Arapi nisu imali umjetničku tradiciju, tu su prazninu popunili iranski umjetnici i obrtnici, tako da to prvo prijelazno razdoblje ima snažan iranski pečat. S vremenom se počela razvijati arapsko-perzijska civilizacija iz koje je nastala islamska civilizacija koja je postala dominantna u svim područjima arapske prevlasti.
Učenje poslanika Muhameda da i muš¬karci i žene trebaju učiti i stjecati znanje od kolijevke do groba ohrabrivao je muslimane na učenje. Islam, koji je naglašavao bratstvo i jednakost, dao je polet nižim klasama koje su u sasanidskom društvu bile obespravljene i potaknuo ih da kroz sticanje znanja dođu do boljeg društvenog položaja. I dok je tako Evropa zapala u srednji vijek, muslimanski su učenjaci oživjeli antička grčka znanja. Oni su bili ti koji su, šesto godina prije rođenja Leonarda Da Vincija, položili temelj renesansnom dobu. Od IX. stoljeća mnogi su iranski musli¬mani postali istaknute ličnosti u medicini i drugim područjima znanosti. Najveći među njima bili su Avicena i Razi. Avicena je bio jedna od vodećih ličnosti tog vremena u filozofiji, medicini i farmakologiji. Njegovi spisi na perzij¬skom i arapskom prevedeni su na sve glavne ondašnje jezike. Zbirka njegovih medicinskih rasprava poznata kao Kanon bila je temeljni tekst na univerzitetima Oxford i Montpellier sve do XVII. stoljeća. Razi, kojem se pripisuje izolacija alkohola i njegova upo¬treba u medicini kao antiseptika, bio je još jedna izvanredno svestrana ličnost, ljekar, fizičar, filozof, alkemičar, a poznat je po velikom broju knjiga iz područja medicine čiji su prijevodi bili u širokoj upotrebi na evrop¬skim univerzitetima. Al-Hvarizmija, iranskog matematičara, geografa i astronoma, od čijeg latiniziranog imena Algoritmi dolazi riječ “algoritam”, naziva se “ocem algebre” jer je autor djela u kojem izlaže njene temelje. On je također zaslužan što je zapis brojeva kakve danas poznajemo, tzv. arapski, izvorno indijski, iz islamskog svijeta prenio na Zapad koji je dotad koristio rimski način zapisivanja brojeva. Tom nizu treba pridružiti i Al-Birunija, iranskog učenjaka koji se bavio izračunavanjem geografskih položaja gradova, planina, mora i otoka.
Obilježja islamske umjetnosti u Iranu
Spoj perzijske i arapske tradicije najviše se ipak odrazio u procvatu kaligrafije, arhitekture i književnosti. Prirođeno istančan umjetnički osjećaj Iranaca i njihova ljubav prema ljepoti omogućit će im da nadahnuti islamskim načelom “Bog je lijep i voli ljepotu” dovedu islamsku umjetnost do samog savršenstva, a Iran do zlatnog doba. Iranski doprinos najveći je upravo u onim jedinstvenim i dominantnim obilježjima islamske umjetnosti: kaligrafiji, geometriji i arabesci.
Širenje islama bilo je popraćeno izgradnjom džamija i medresa (vjerskih škola), pa je islamska arhitektura u Iranu, zahvaljujući sasanidskom graditeljskom iskustvu, brzo napredovala. To je bio kreativan poticaj kako za učenjake i umjetnike, tako i za obrtnike. Arhitekturu je u stopu pratilo umijeće izrade i korištenja keramičkih pločica za ob¬laganje i ukrašavanje džamija, medresa i palača, koje sadrže kaligrafske zapise iz Kur’ana, geometrijske uzorke i arabeske. Mada je izrada keramičkih pločica kao dekoracije dio prastare tradicije Mezopotamije i Elama, ova je umjetnost u islamskoj umjetnosti doživjela neviđen uzlet. Naime, trgovačkim putevima u islamska područja stiže kineski porculan. U nastojanju da proniknu u tajnu izrade porculana Iranci su došli do mnogih drugih važnih otkrića koja su obogatila tehnologiju izrade keramike. Jedan od izuma je kositrena glazura koja se zbog svoje prozračne bjelokosne boje doimala poput porculana. Presvlačenjem legurom srebra i bakra postizao se ljeskavi metalni sjaj, najčešće zlatno-žutih, ali i crvenih i zeleno-plavih tonova. Pločice izrađene ovom tehnikom bile su naročito omiljene širom islamskog svijeta. Najljepša keramika nastala je u radionicama Kašana i Raja. Kako islam brani prikazivanje likova živih bića, motivi su se uglavnom svodili na kaligrafske zapise te oslikavanje stiliziranim biljnim motivima i geometrijskom ornamentikom, a kombiniranjem biljnih i geometrij¬skih uzoraka nastala je gusta arabeska. Keramika u boji često se koristila u kombinaciji s pečenom ciglom, što je građevinama davalo posebnu draž. Masovna upotreba višebojne keramike u ukrašavanju kako vanjskih, tako i unutrašnjih površina počela je za vrijeme dinastije Seldžuka, a vrhunac je dostigla u vrijeme Timurida i Safavida.

Khorasan i renesansa perzijskog jezika
Primivši islam, arapsko pismo te arapski jezik kao sveti jezik islama, na sjeveroistoku Irana, posebno u Khorasanu, nastupila je oko polovice IX. stoljeća svojevrsna “kriza identiteta”. Tada dolazi do buđenja nacionalne svijesti i po¬novnog vraćanja perzijskom jeziku (pahleviju), premda arapski jezik i dalje ostaje jezikom nauke i obrazovanja. Nekoliko manjih lokalnih dinastija koje su u to vrijeme bile na snazi, ponajviše Samanidi, podupirale su razvoj perzijske poezije i književnosti.
Perzijski je u osnovi bio narječje iz pokrajine Parsa koje je upilo mnoge medijske, partske i druge riječi, a sasanidska dinastija ga je uzdignula na nivo službenog jezika svoga carstva. On je bio govorni jezik kada je počelo arapsko osvajanje.
Za obnovu perzijskog jezika naročito su zaslužni Firdusi i Rudaki koji su živjeli u Khorasanu u tom vremenu kulturnog preporoda. Tada nastaje i nacionalni ep Šahnama ili Knjiga kraljeva, čija je središnja tema veličanje Perzije, nacionalnog jedinstva i slavne prošlosti Iranaca. Firdusi je na ovom remek-djelu radio gotovo trideset godina i dovršio ga je 1010. godine. …Oživio sam Irance s perzijskim jezikom; i zato neću umrijeti već vazda živjeti kroz sjemenke svojih posijanih riječi… Mada pisana u poetskoj formi, Šahnama nije samo literarno djelo nego ima i povijesne elemente utemeljene na knjizi Khodaynama nastaloj u sasanidskoj eri.
Epovi, mistična sufijska poezija, ljubavna poezija, ponos su perzij¬skog jezika, te se s pravom kaže da se slava perzijskog genija najbolje otkriva u poeziji.
Johann Wolfgang Goethe je bio toliko zadivljen Hafizovim Divanom da je napisao zbirku lirskih pjesama pod nazivom West-östlicher Diwan (Zapadno-istočni Divan). O tome je zapisao sljedeće: Najednom sam se našao licem u lice s božanstvenim mirisom Istoka i krepkim povjetarcem vječnosti što je puhao s plodnih nizina i drugih dijelova Perzije.
Malo se naroda može podičiti tolikim bogatstvom i ljepotom poezije, te ljubavlju prema poeziji kao Iranci. Oni su svojim omilje¬nim pjesnicima i sufijima podizali prekrasne mauzoleje (Hafizu, Saadiju, Firdusiju, Omaru Khayamu, itd.). Zanimljivo je da će perzijska poezija očarati i turske osvajače koji će postati njeni zaštitnici.
U čijem je voćnjaku uvijek cvijeća
I u čijem vrtu tulipani i zumbuli rastu.
Firdusi
Ukratko, četiri stotine godina koje su slijedile nakon dolaska islama u VII. stoljeću donijele su u Iran jedinstven spoj kultura – jedinstven jer je Iran prihvatio islam istovremeno zadržavajući određeni nivo kontinuiteta s vlastitim naslijeđem. Vezano uz to, američki iranolog Arthur Upham Pope piše: Arapski sljedbenici Poslanika osvojili su Perziju sredinom VII. stoljeća. Budući da su oni bili nomadi koji nisu njegovali umjetnost, perzijska je umjetnost i kultura zauzvrat osvojila Arape i preko njih najveći dio islamskog svijeta, od Španije do Indije. Dok je Evropa drijemala u mračnom srednjem vijeku, islamska je znanost i umjetnost obasjala drugu polovicu svijeta, i mada su i druge zemlje u tome imale udjela, glavni izvor svjetla bila je Perzija.

Dolazak Seldžuka
Još od davnina iranske istočne granice bile su izložene nomadskim narodima različitog podrijetla koji su napadali u opetovanim i nepred¬vidljivim valovima. U XI. stoljeću veliki nomadski savez turskog porijekla, tzv. Seldžuci, probili su se u sjeverni Iran i učvrstili se kao lokal¬na dinastija s moćnom vojskom. Premda izvorno nomadski pastiri, Seldžuci su se pretvorili u vladare centralizirane države uz pomoć postojeće iranske državne uprave koju je dodatno unaprijedio i uredio slavni vezir Nizam al-Mulk. Taj isti vezir utemeljio je univerzitete u Nišapuru i drugim većim gradovima – dva stoljeća prije osnivanja prvog evropskog sveučilišta u Bologni. Njemu u čast, ove škole visokog obrazovanja s jedinstvenim sustavom kampusa nazvane su nizamijama.
Od viđenja tog što čuđenje prati
Srce mu u očima, oči u srcu.
Nizami
Seldžuci su bili opčinjeni iranskom kulturom, ljepotom muzike, poetske riječi, minijatura, itd., te su u vrlo kratkom vremenu postali veći Iranci od samih Iranaca. Seldžučko razdoblje u Iranu (1037. – 1194.) vjerojatno je jedno od najsjajnijih razdoblja umjetničkog stvaralaštva u povijesti Irana i smatra se klasičnim razdobljem islamske umjetnosti.
U seldžučkom razdoblju cigla je postala manja i lakša, što je otvorilo vrata izvanrednim inovacijama u tehnikama gradnje. Pojavljuju se nove ideje i novi oblici, od kojih je najkarakterističnija džamija s četiri iwana i kupolom. Pečena cigla omogućila je izgradnju divovskih kupola i monumentalnih minareta, a počela se koristiti i kao dekoracija. Ovaj se tip džamije proširio na čitav Bliski istok, sve do Anatolije i Egipta. Najpoznatija džamija s četiri iwana iz ovog razdoblja nalazi se u Isfahanu, glavnom seldžučkom gradu.
Ovo je razdoblje donijelo još jednu novinu – tzv. muqarnas, odnosno vrstu konstrukcije s nišama u obli¬ku saća koja je utjecala na čitav islamski svijet. Prof. Marianne Barrucand s pariške Sorbonne kaže: Ono najživlje i najsnažnije što je nastalo u seldžučkom razdoblju svojevrsno je otkriće koje se iz Irana proširilo do Maroka i Španije, a to su muqarnasi u štukaturi i druge vrste dekoracija.
Predani muslimani, Sel¬džuci su osobito cijenili perzij¬sku poeziju koja se u ovom razdoblju već ispreplela sa sufij¬skim misticizmom, pa se ljude od pera od njihova vremena naziva “draguljarima riječi”. Naime, ekstaza duše u trenutku sjedinjenja sa Stvoriteljem nigdje nije ljepše izražena nego u djelima perzijskih pjesnika. Teheranski istraživač i pisac, dr. Hossein Elahi Ghomshei, kaže: U svakom je društvu uvijek bilo pojedinaca izuzetno istančana senzibiliteta koji su, promatrajući imaginativni obrazac pojavnog svijeta, zaključili da iza zastora postoji nebeski izvor iz kojega svi potječemo. Oni se nisu, poput filozofa, zadovo¬ljavali time da se uvjere u postojanje Stvoritelja ovog prekrasnog svijeta, već su gorljivo nastojali, dugim putovanjem kroz “sedam gradova ljubavi”, stići do praga Gospodara kreacije i vidjeti njegovu vječnu i apsolutnu ljepotu. Oni su bili ti čije su oči i srca stekla uvid i intuiciju.
Ako imaš uši za čuti, moju jasnu poruku primi;
Da s Njim povežeš svoje srce, sebe moraš napustiti.
Rumi
Prema britanskom orijentalistu Arthuru Johnu Arberryju: Perzijski mistični genij je u Rumiju pronašao svoj vrhunski izraz. …On se u potpunosti potvrđuje kao izvor nadahnuća i radosti koji nije nadišao niti jedan drugi pjesnik u svjetskoj književnosti.
Saadi je bio neumoran putnik, učitelj i moralist; njegove su izreke riznica mudrosti. No, najveću popularnost u Iranu ipak uživa Hafizova poezija koja priča o ljubavi, ljepoti i nesebičnosti, što samo po sebi otkriva mentalitet iranskog naroda.
Mjesec se penje i svijetli u majskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme –
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.
Ti si mjesec, draga, a čežnja ljiljana,
čežnja je srca moga.
Moje su usne slavuj,
koje te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca
u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.
Poput čempresa
Razdoblje od sto pedeset godina kulturnog i umjetničkog napretka zaustavile su ozloglašene mongolske horde Džingis-kana, koji je u XIII. stoljeću pokorio Kinu i potom se okrenuo ka Iranu i ostatku islamskog svijeta, uništavajući sve pred sobom.
Mada poharan, Iran se uspravio poput čempresa, snažnog simbola u iranskoj kolektivnoj svijesti još od arijskih vremena, koji se pred udarima vjetra savija i ponovno vraća u prvobitno stanje. Naime, kako su mongolski nomadi imali plemensku kulturu, nedostajalo im je znanje i vještine potrebne za upravljanje zemljom tako visoke civilizacije te su se morali snažno oslanjati na iranske ustanove i administrativne snage. S druge strane, iranska kultura je imala veliku regeneracijsku sposobnost, tako da su oni nakon dva naraštaja postali njeni gorljivi štovatelji i pobornici.
Postupno su se preobratili na islam, a njihova vladajuća dinastija Ilkanida za svoju je prijestolnicu odabrala sjeverozapadni iranski grad Tabriz. U to je vrijeme Tabriz bio kozmopolitski grad koji je održavao trgovinske veze s dva velika evropska grada: Venecijom i Genovom. Marko Polo ovako opisuje Tabriz: Velik grad, okružen prekrasnim i ugodnim vrtovima; odlično je smješten, tako da se trgovačka roba donosi ovdje iz Indije, Baudaca [Bagdada], Mosula i Cormosa [Hormozgana], te iz mnogih drugih regija, a latinski trgovci, pogotovo Đenovljani, odlaze tamo kako bi kupili robu što dolazi iz stranih zemalja.
U predgrađu Tabriza Rashid al-Din Monafiq je izgradio Rab-i Rashidi, Grad znanosti, u kojem je zaposlio učenjake, ljekare i obrtnike. Grad je uključivao dvadeset četiri karavan-saraja, hiljadu petsto dućana, trideset hiljada kuća i posebnih četvrti za učenjake koji su se tu okupljali iz cijele zemlje.
Sufizam i poezija opet su bujali, a umjetnost izrade knjiga urodila je najljepšim perzijskim rukopisnim ilustracijama, dok je arhitektura dobila najveličanstvenije ruho od sjajne majolike.
Ilkanidska arhitektura u velikoj je mjeri nastavak seldžučkog stila, mada je njena osobitost postupno uvođenje boje u arhitekturu. Višebojne keramičke dekoracije postaju svojevrstan ukrasni plašt za građevinu.
No, mir i blagostanje naprasno su prekinuti još jednim napadom iz Srednje Azije u kasnom XIV. stoljeću, ovoga puta pod vodstvom Timura Lenka. Kao što je bio slučaj i s ranijim osvajačima, i ovi su uskoro podlegli blagotvornom iranskom utjecaju. Timur se ustoličio u Samarkandu u koji je sustavno dovodio iranske učenjake i umjetnike, a perzij¬ski je jezik proglašen službenim jezikom. Tako se politički fokus, ali i umjetničko stvaralaštvo preselilo sa zapada na istok Irana gdje je došlo do timuridske renesanse. U takvom se okruženju rodio Timurov potomak Babur, koji će utemeljiti mogulsku dinastiju u Indiji.
Mogulski će vladari održavati bliske veze s Iranom i na njihovom će dvoru službeni jezik također biti perzijski.
Umjetnost iluminiranih rukopisa, poznata i kao umjetnost ilu¬striranja knjiga, dosegla je vrhunac tijekom ovog razdoblja.
Profesor Richard Frye sa Univerziteta Harvard kaže: Umjetnost ilustriranja knji¬ga doista je vrhunac iranskih umjetnosti. …Često ćete pronaći natpise u muzejima “islamska umjetnost”, “islamska knjiga” i slično, međutim u devedeset i devet posto slučajeva to potiče iz Irana koji je bio veliko središte islamske umjetnosti.
Nakon opadanja timuridske moći, rascjepkanim Iranom vladalo je nekoliko nezavisnih dinastija. Dio je zemlje čak pao u ruke susjednih Uzbeka i osmanskih Turaka. Zanimljivo je da je tokom vladavina stranih turskih i mongolskih dinastija Seldžuka, Ilkanida i Timurida iranski identitet očuvan jer su svi oni preuzeli perzijsku kulturu i jezik koji je bio jezik kulturnih naroda širom prostranog područja središnje Azije.
SAFAVIDI
Neiscrpna vitalnost iranske tra¬dicije potvrdila se još jednom kada se početkom XVI. stoljeća u sjeverozapadnom Iranu uzdigla safavidska dinastija. Safavidi su postupno ujedi¬nili rascjepkanu zemlju, uspostavili zakon i red i uveli čvrstu centralizi¬ranu upravu. Ponovno uspostavljena iranska nacionalna država postala je jezgra carstva koje je na vrhuncu moći uključivalo Azerbajdžan, Armeniju, veći dio Iraka, Gruzije, Afganistana i Kavkaza, kao i dijelove Pakistana, Turkmenistana i Turske.
Uvođenjem šijitskog islama kao nacionalne religije, umjesto ranijeg sunitskog, Safavidi su također obilježili početak nove ere u povi¬jesti Irana. Čini se da je ovaj oblik islama više odgovarao perzijskom mentalitetu jer je kult Alija, ključan u šijitizmu, također nerazmrsivo vezan s razvojem sufijskih redova još od XIII. stoljeća.
Sama safavidska dinastija vuče inače korijene od jednog šijitskog sufijskog reda koji je u XIV. stoljeću osnovao šeik Safi ad-Din Ardebili. Ovaj red, kasnije nazvan Safaviyya, utemeljen je u gradu Ardebilu u sjeverozapadnom Iranu, odakle se proširio u ostale dijelove zemlje pod nasljednicima šejha Safija. S vremenom je stekao političku i vojnu moć, a njegov karizmatični vođa šah Ismail zavladao je 1509. godine cijelim Iranom. Zahvaljujući njemu te njegovim nasljednicima, šahu Tahmaspu, a osobito šahu Abasu Velikom, došlo je do izvanrednog preporoda iranske kulture koja je bujno cvjetala gotovo dva stoljeća, točnije do smrti šaha Abasa.

Vladavina šaha Abasa
Najistaknutiji safavidski vladar, šah Abas, stupio je na prijestolje 1587. godine. Protjeravši Uzbeke na sjeveroistoku i Osmanlije na sjeverozapadu, zbog političkih i ekonomskih razloga preselio je svoju prijestolnicu iz Qazvina, na sjeverozapadu zemlje, u Isfahan u samom srcu Iranske visoravni.
Dok je šah Ismail bio istinski zaljubljenik u umjetnost i kulturu, pa je stupivši na prijestolje naložio izgradnju većeg broja biblioteka i radionica za umjetnike i obrtnike u svojoj službi, čini se da su sjajni graditeljski pothvati šaha Abasa, zbog čega je i prozvan Velikim, ipak bili više politički i ekonomski motivirani. Naročito je poticao proizvodnju skupocjenih sagova i tekstila koji su bili jako traženi u Evropi i drugdje pa je tekstilna industrija s glavnim središtima u Tabrizu, Isfahanu, Yazdu, Kašanu i Raštu odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju ekonomskog blagostanja. U svrhu jačanja trgovačke mreže sagradio je širom zemlje brojne karavan-saraje ili svratišta, mostove i ceste, podigao je bazare, a sam Isfahan pretvorio je u živo trgovačko središte. S europskim je zemljama nastojao uspostaviti što bliskije veze jer je u njima vidio saveznike protiv zajedničkog osmanskog neprijate¬lja pa je u tom smislu dao izgraditi luku u Bandar-e Abasiju. Također je nastojao vlastitu zemlju dovesti do već zavidne razine napretka postignutog u Evropi.
Abasovo ekonomsko blagostanje omogućilo je veličanstvene arhitektonske poduhvate u samoj prijestolnici, gradsko planiranje se razvilo kao nikad prije u Iranu, a Isfahan se uzdigao do neviđenih visina raskoši i elegancije u islamskom svijetu.
Mada je arhitektura ovog doba manje originalna u odnosu na ranija razdoblja, velika arhitektonska no¬vina ovog razdoblja je samouvjereno vladanje golemim prostorom. Cijeli je grad zračio imperijalnim duhom safavidske vladavine, što se i danas ogleda u glavnom trgu, Maidanu Naqsh-e Jahanu, dimenzija 500 x 160 metara, koji je bio simbolički centar safavidske dinastije i njena carstva. Koristio se za održavanje svečanosti, sajmova, igara, itd. Trg je sa sve četiri strane okružen građevinama: s južne strane džamijom šaha Abasa (Imamovom džamijom), s istoka džamijom šaha Lotf Allaha, sa zapada Abasovom palačom Ali Qapu te sa sjeverne strane ulazom u veliki bazar. Tako je šah Abas na Maidanu združio svoju vlastitu moć s moći uleme i trgovaca.
Sve te glavne građevine praktički su djelo jednog čovjeka, šaha Abasa, koji je u svojoj četrdesetogodišnjoj vladavini sasvim rekonstruirao grad, izgradio četiri kilometra dugačku aveniju, odnosno šetalište s drvore¬dima i prekrasnim vrtovima po uzoru na one Kira Velikog u Pasargadi. Ta avenija, nazvana Chahar Bagh, bila je arterijska veza između starijih gradskih četvrti i njegovih novih rezidencijalnih dijelova. Počinjala je na glavnom gradskom trgu Naqsh-e Jahanu i vodila do prekrasnog mosta na rijeci Zayandeh. No ipak, svojom ljepotom sve nadvisuju prekrasne džamije, glavni simbol islamske kulture i kao takve fokus umjetničkih ekspresija, pa su arhitekti svojoj inventivnosti najviše dali maha u izgradnji i ukrašavanju džamija. One su najsjajnija remek-djela iranske arhitekture čije neopisivo mnoštvo detalja svojom skladnom ljepotom i spokojem koji izazivaju ostavljaju promatrača bez riječi… Do naših dana sačuvale su svježinu koja je svojstvena samo vrhunskim umjetničkim djelima pa tako profesor Robert Hillenbrand sa Univerziteta u Edinburghu kaže: Kad god po¬sjetim Isfahan, uvijek me zateče osjećaj čarobnosti tog mjesta i, kao i u slučaju ostalih takvih mjesta koja privlače posjetioce iz cijelog svijeta, nije uvijek lako odrediti o čemu se zapravo radi… Safavidska arhitektura ima čudesnu sposobnost za teatralnost, za orkestriranje klimaksā, i za upravljanje pozornicom… u tome je velika snaga safavidske arhitekture.
Šah je poticao i podupirao mnoge umjetnosti pa tako “umjetnostima knjige” (kaligrafijama, iluminiranim rukopisima i umjetničkim uvezima) iz tog vremena nema ravnih. Izrada glaziranih keramičkih pločica u boji kojima su ukrašavane džamije, medrese i svetišta širom zemlje dosegla je sam vrhunac. Prema riječima Paula Losenskyja, kreativna interakcija tradicije, imitacije i inovacije pronalazi svoj najpotpuniji izraz u svakom aspektu safavidskog Irana. Tako dolazi do ponovnog oživljavanja filozofije kroz tzv. Isfahansku školu, a najznačajniji filozof tog doba je Mulla Sadra. On u svojoj filozofiji sintetizira učenja Avicene, Suhrawardija, sufij¬ske metafizike Ibn Arabija i teologije šijitizma i smatra se najznačajnijim islamskim filozofom nakon Avicene. Učitelj Mulla Sadre bio je učeni šejk Baha’i, astronom, matematičar, filozof, a bavio se i sufijskom poezijom.
Tokom Abasove vladavine Isfahan je bio otvoren grad koji je vrvio stranim izaslanicima i trgovcima iz Kine, Indije, Srednje Azije, Arabije, Turske i Evrope, umjetnicima, putnicima kao i pustolovima. Francuski draguljar Sir John Chardin koji je o svojim putovanjima i boravku u safavidskoj Perziji objavio knji¬gu Putovanja Sir Johna Chardina piše: Perzijanci su najciviliziraniji narod na Istoku, i što su Francuzi u Evropu, to su oni na Orijentu… Safavidski je Iran postao uzor izvrsnosti u umjetnostima i snažno je uticao na druga dva velika carstva iz tog vremena: Osmansko i Mogulsko. Tako su, primjerice, za izgradnju Taj Mahala najzaslužniji iranski arhitekti i obrtnici, pa je francuski historičar umjetnosti Rene Grousset rekao: Taj Mahal je duša Irana inkarnirana u tijelu Indije. Drugi važan uticaj na Indiju, osim iranske arhitekture i književnosti, izvršila je iranska tehnika minijaturnog slikarstva. Na minijaturama dolazi do izražaja osebujna vještina u izradi izuzetno sitnih deta¬lja, a to su tehnička obilježja perzijskog slikarstva kojima se danas najviše divimo. Niti jedna druga kultura nije posvećivala toliko pažnje minijaturama kao što se to činilo u Iranu.
Grad je cvjetao čitavo jedno stoljeće, sve do afganistanske invazije početkom XVIII. stoljeća kada gubi značaj; glavni grad postaje Širaz, pa potom Teheran. No Isfahan, prijestolnica dviju moćnih dinastija, Seldžuka i Safavida, bio je i ostao najslavniji iranski grad.
Sa Safavidima završava blistava stranica iranske povijesti. Safavidsko je carstvo, zajedno s Osmanskim i Mogulskim, ujedno završno cvjeta¬nje islamske civilizacije prije nego što je zavladao zapadni imperija¬lizam.

Tajna trajne privlačnosti
Arthur Upham Pope, utemeljitelj Instituta za iransku umjetnost i arheologiju u Sjedinjenim Američkim Državama koji je dugi niz godina živio u Iranu, govorio je da je umjetnost dar i glavni doprinos iranskog naroda svijetu, a da je prva iranska umjetnost oduvijek bila arhitektura, predislamska i islamska, te da je ova posljednja, ukorijenjena u čvrstoj vjeri i božanskom nadahnuću, naj¬bogatije predstavljena u safavidskom Isfahanu.
Zaista, može se bez oklijevanja reći da malo koja zemlja posjeduje tako velik broj raznolikih arhitektonskih oblika očaravajuće ljepote. Stvaranje tih umjetničkih čuda s njihovim specifičnim karakteristikama i homogenosti nikako ne može biti stvar slučaja.
Tragajući za tajnom privlačnosti iranske islamske arhitekture, odgovore pronalazimo u knjizi Islamska umjetnost i duhovnost (Islamic Art and Spirituality) prof. Seyyeda Hosseina Nasra koji kaže da u unutarnjoj dimenziji islamske tradicije treba tražiti njeno vrelo i snagu koja ju je stvorila i održavala tokom stoljeća njenu magičnu privlačnost. Gdje god je muhamedanska milost tekla i još teče, tamo treba tražiti izvor samog kreativnog čina koji je svetu umjetnost islama učinio mogućom, jer je samo po ovoj milosti bilo moguće kristalizirati u svijetu formi, vremena i prostora one istine koje Kur’an sadrži u svojoj nutarnjoj dimenziji. … Naime, ova umjetnost ne bi mogla vršiti takvu duhovnu funkciju da nije najintimnije povezana i s formom i sa sadržajem islamske objave, budući da izvor izvanjskom vidi u nutarnjem. S gledišta islamske metafizike i teologije koje izvor svih formi vide u Bogu, jer On je poznavalac svih stvari, te stoga bit ili forme svih stvari imaju svoju zbiljnost u božanskom Umu.
Prof. Nasr dalje kaže da je islamska umjetnost proizašla iz očitovanja jedinstva na planu mnoštva i raznolikosti. Ona blistavo odražava jedinstvo božanskog principa te ovisnost svekolikog mnoštva o Jednome. Ona svijet arhetipova čini izravno dostupnim fizičkim osjetilima, te prema tome služi kao most za putovanje duše od vidljivog i čujnog ka nevidljivome.
Islamska umjetnost zasnovana je na znanju koje je duhovne naravi, znanju koje su tradicionalni majstori te umjetnosti nazivali hikmah ili mudrost. Ona ne oponaša izvanjske forme prirode već odražava njihove principe. Ta je umjetnost zasnovana na znanosti unutarnje naravi koja se bavi ne izvanjskim pojavama stvari, već njihovom unutarnjom stvarnošću. Uz pomoć ove znanosti i posredstvom muhamedanske milosti, barakah, islamska umjetnost manifestira se na izvanj¬skom planu opipljive egzistencije. Ako pogledamo portal građevine kakva je Šahova džamija [u Isfahanu] s njenim zapanjujućim geometrijskim i arabesknim prepletima, osvjedočit ćemo se o ovoj istini kontemplirajući inteligibilni svijet u svijetu osjetilnih formi.

Promatrajući gotovo nestvarno lijepe i skladne uzorke koji krase islamske džamije, to očevidnijom posta¬je najdublja veza između ove umjetnosti i duhovnosti. Takva umjetnost na krilima svoje oslobađajuće ljepote čovjeka uznosi ka njegovom prvobitnom božanskom prebivalištu…. Samo ono što izvire iz Jednoga može odvesti natrag Jednome, zaključuje prof. Nasr.

Otkrivajući korijen umjetnosti u islamskoj tradiciji, otvaraju se vrata prema Jedinstvu koje nadilazi islamsku tradiciju i dodiruje srca i umove ljudi svih tradicija.
Habib Mandžić
Izvori:
1. Iran: sedam lica civilizacije, Dr. Farzin Rezaeian, Sunrise Visual Innovations Ltd. Canada, 2007.
2. The Splendour of Iran, Volume I.-III., grupa autora, Booth-Clibborn Editions, London, 2001.
3. Islamic Art and Spirituality, prof. Seyyed Hossein Nasr, State University of New York Press, Albany, 1987.[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]