Dobri Bosnjani
DIZDAR, MEHMEDALIJA MAK
Rodjen je 17. listopada 1917. godine u pitoreski Stoca. Vec u etimologiji njegova prezimena (dizdari su bili zapovjednici i po prirodi stvari plemstvo) kriju se naznake u kakvoj je obitelji ponikao, no, njegov zivotopis nas upucuje sasma drugacijem izvodu onoga sto se smatra izravnim porijeklom. Otac mu Muharem jeste naslijedio “agluk koji se protezao do mora”, ali je umro mlad od posljedica ratnih studeni u Galiciji kada je Mehmedaliji bilo tek sest godina. Majka mu Nezira pozivjela je dovoljno da djecu posadi na svoje noge, ma njena smrt, protuprirodna i tragicna, najveci je oziljak koji ce Mak nositi do kraja svoga zivota. Jedno je, ipak, izvjesno i Makovim zivotom potvrdjeno: svako plemstvo, ma koliko da je u odredjenom vremenu anahrono, ukoliko prevazide sopstvene dekadence, znade poluciti aristokraciju duha. A ona se ne rada ni iz cega, niti preko noci.
Mak je, kako bi se to reklo, na vrijeme zapucen iz kasabe u seher: po zavrsetku osnovnog obrazovanja u Stocu, seli se u Sarajevo gdje pohadja gimnaziju. Vec kao petnaestogodisnjak ce postati laureatom drzavne knjizevne nagrade ”Cvijeta Zuzoric” sto mu otvara stranice vrlo uglednih knjizevnih casopisa tog vremena, sa osamnaest ce poceti da se profesionalno bavi novinarstvom, a s nepunih devetnaest godina ce objaviti prvu stihozbirku Vidovopoljska noc. Knjiga je iz stampe izasla temeljito osakacena, jer ju je zbog izrazito buntovnog socijalnog naboja policijska cenzura bukvalno prepolovila. Kao istaknutog pripadnika krugova mladih intelektualaca policija ga nece pustati s ociju sve do pocetka Drugog svjetskog rata kada je, izgubivsi poput vecine svojih istomisljenika novinarski posao, bio primoran da se zaposli kao postanski cinovnik. No, i u toj sredini bori se za iste one ideje i opre- djeljenja za koja se borio perom: ideje o svijetu pravde, istine, ljubavi i covjecnosti. Potkraj rata prisiljen je da se povuce u ilegalu. Tada se i desava tragedija koja je pocetnim rodoslovljem tek navijestena: ne mogavsi uhititi ni njega, niti njegova starijeg brata Hamida, takodjer uglednog novinara i pisca, ustaska policija hapsi njihovu vec ostarjelu majku i sestru, sedamnaestogodisnju djevojku. Odvode ih u logor Jasenovac, u smrt...
Nakon oslobodjenja Mak se vraca svome novinarskom poslu: biva reporterom i urednikom u ”Oslobodjenju”, te glavnim urednikom TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu. Zeli studirati na novinarsko-diplomatskoj skoli, prizeljkuje katkada da se posveti svojoj drugoj velikoj ljubavi i studira slikarstvo, no, te skole su bile u Beogradu i Zagrebu, a oni koji su odlucivali, ne samo o Makovoj sudbini, smatrali su da je on neophodan kadar u Sarajevu. Godine 1949. po mandatu vlasti osniva Izdavacko preduzece ”Seljacka knjiga” i unutar njega pokrece cuvenu biblioteku ”Univerzum”. Vec 1951. iz ”Seljacke knjige” i jedne radne sobe ce izrasti ”Narodna prosvjeta”, domalo najveca izdavacka kuca u ondasnjoj Jugoslaviji. Sve do sredine 1959. godine, kada su vlasti naprasno ugusile ”Narodnu prosvjetu”, Mak Dizdar je bio njenim glavnim urednikom. Sve od tada pa do smrti Mak je bio ”profesionalni knjizevnik”, sto ce reci pisac bez stalnog uposlenja, povremeno udostojen kakvim minornim uhljebljenjem. Sa stanovista gole egzistencije bila su to oskudna vremena, no, Mak je tada i tako, napokon, pronasao vrijeme za sebe i svoje stvaralastvo. Ustvari, prvi put se svim svojim bicem okrece onome sto se u njemu akumuliralo kao manje, ideja i nasusna potreba. Pise. Nepomirljivo nesklon socrealizmu i nespreman da laska ”novom vremenu” sto mu je malo licilo na njegove snove i ideale za koje se borio, nije se oglasavao kao pjesnik sve do 1954. godine. Tada, iako je bio glavni urednik najveceg izdavaca u zemlji, objavljuje u sopstvenoj nakladi poemu Plivacica. Kulturna javnost je bila do te mjere sokirana modernim poetskim iskazom Plivacice da je jednostavno presucuje. Tek mnogo kasnije kriticari ce shvatiti da je s ovom poemom otpocelo jedno sasma novo poglavlje poezije u nas. Godina 1954. u Makovu snatrenju znacajna je i po tome sto je u njoj nastala pjesma Gorcin, kultna po mnogo cemu, a vazna jer se s njom zacinje najveca vertikala njegove samosvojne poetike. Kada je 1958. godine ova zgusnuta poema o vjecnom covjekovu raspeca izmedju ”nevoljnih vojni” i ljubavi nasla u antologiji savremene jugoslovenske poezije Koju svoju pjesmu najvise volim, u odgovoru na receno pitanje Mak je izmedju ostalog napisao i ovo: “Godinama me muci fenomen srednjevjekovnog covjeka Bosne (zbog kojeg su andjeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam stajao pred steccima nekropola ove zemlje, smjestenim pod noge prastarih suma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruienih ljudskih ruku. Nocu sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse. Upohode mi tada dolazi spavac ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemusti jezik postao zvucan. U njemu prepoznajem sebe, ali jos nisam siguran da sam na putu skidanja plasta sa ove tajne...”
Godine 1958. Mak je, takodjer u sopstvenoj nakladi, izdao i poemu Povratak, a tek ce sa zbirkom Okrutnosti kruga 1961. godine steci blagonaklonost drzavnih izdavaca. Bila je to poezija koju vise nije bilo moguce zanemariti i primanja kritike pocinju da pristizu. Slijedi pet Makovih, sa stanovista publiciranja napisanog, najplodotvornijih godina i zbirke Koljena za madonu, Mini- jature i Ostrva, te, kao kruna svega, s Gorcinom zaceti i u citiranom zapisu iz 1958. godine najavljeni Kameni spavac koji je objavljen 1966. godine. Koliki je domet i kakvo znacenje u bosanskohercegovackoj i ukupnoj svjetskoj knjizevnosti istom steklo ovo kapitalno Makovo djelo najbolje govore rijeci koje je uz pojavu Kamenog spavaca zapisao nas veliki romansijer Mesa Selimovic: Od Gorcina nastaje cudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono sto je u poeziji najteze i sto uspjeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronasavsi u njemu potpuno savremene valere, da na sadrzajnu sustinu srednjevjekovnih zapisa nadogradi misao i osjecanje danasnjeg covjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe. Gonetanje tajne trajalo je, dakle, punih dvanaest godina, a plast je, kako je to Mak i kasnije dozivljavao, s nje samo djelimicno skinut. Mnogo je to vremena i truda, no, ni remek djela ne nastaju ni iz cega, niti preko noci. Tako se Mak izborio za sopstveno ”pomilovanje”: postaje urednikom knjizevnog casopisa ”Zivot”, predsjednikom Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, laureatom cak i drzavnih nagrada i priznanja. Sa Kamenim spavacem stice vec i slavu, ako se tako moze nazvati ono malo uvazavanja sto ga u nas sebi moze priskrbiti umjetnik, pa makar pripadao i redu onih najvecih. Od slave, naravno, daleko je vaznije da je sa Kamenim spavacem kulminirala tri desetljeca samozatajena poetika, velicanstvena sinteza Makovih iskustava i saznanja o fenomenologiji medijavalne Bosne kojom se Mak strasno bavio jos od djetinjstva. Na tom tragu Mak je nasoj oskudnoj samospoznaji predocio i antologiju Stari bosanski tekstovi, djelo iznimnog poetskog nadahnuca i vrhunske znanstvene akribije. Ova knjiga je i danas jedini pravi odabir za izucavanje srednjevjekovne bosanske pismenosti, duhovnosti, pa i povijesti.
U godini Makove smrti, 1971. iz stampe je izasala i njegova posljednja knjiga Modra rijeka naslovljena istoimenom pjesmom koja mu je donijela pocasti koliko i sve drugo sto je za zivota napisao. Godinu dana ranije pjesma Modra rijeka promakla ga je i u laureata svjetski prominentne knjizevne nagrade Zlatni vijenac Struskih veceri poezije, naravno, simbolicno, jer iza nje je vec stajao veliki i afirmirani pjesnicki opus. Jos ranije Mak dobio je i podjednako uglednu italijansku knjizevnu nagradu ”Tutti gli uomini”, Zmajevu nagradu etc. Od drustvenih priznanja pominjemo Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH i Sestoaprilsku nagradu Sarajeva, jedine pocasti koje su mu za zivota odali zemlja i grad kojima se tako nesebicno posvecivao. Astralni trenuci u zivotu svakog velikog pisca nuzno su isprepleteni sa slutnjom smrti. Samo se Mak, valjda, sudeci po smionosti sopstvenog epitafa Smrt oslobodio fatalistickih natruha i otuda ce biti da nije ”svodio racune” kada je 1970. godine rekao: Nisam mnogo napisao. Cini mi se da sam dobro pisao. Htio bih da pisem jos manje. I jos bolje... Kratki zivotni vijek Maka Dizdara sprijecio ga je da jos pise. Ipak, za relativno kratko vrijeme napisao je najbolje. Umro je u Sarajevu, 14. srpnja 1971. godine U tri desetljeca otkako se preselio od gnijezda do zvijezda s njegovom poezijom desilo se ono sto svaki pjesnik najcesce podsvjesno prizeljkuje: postala je nezaobilaznim dijelom opcenarodne, pa i znanstveno-teorijske sentencijalnosti. Kad ustreba, Pak i politicari znaju biti mudri Makovom mudroscu. I pored toga, izvjesno je da za sve to vrijeme nikada nismo bili dovoljno svjesni koliko smo velikog i umnog pjesnika imali u Mehmedaliji-Maku Dizdaru.
Stvaralastvo:
1. Vidovopoljska noc. Pjesme. Sarajevo, 1936.
2. Plivacica. Poema. Sarajevo, 1954.
3. Povratak. Poema. Vlastita naknada. Sarajevo, 1958.
4. Okrutnosti kruga. Pjesme. Sarajevo, 1960.
5. Panorama savremene bosansko - hercegovacke proze. Sarajevo, 1961.
6. Koljena za madonu. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Minijature. Pjesme. Bagdala. Kruševac, 1965.
8. Ostrva. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1966.
9. Kameni spavac. Sarajevo, 1966; - Kameni spavac. Drug prošireno izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1970; 1971; - Prva knjizevna komuna. Mostar, 1973; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1973; 1975; - Svjetlost. Sarajevo, 1980; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1981;
1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; 1988.
10. Poezija. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
11. Modra rijeka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Modra reka. Drzavna zalozba Slovanije. Ljubljana, 1972; - Svjetlost. Sarajevo, 1982.
12. Stari bosanski tekstovi. Svjetlost. Sarajevo, 1969; 1971.
13. Pjesme. Zora. Zagreb, 1972.
14. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredio i predgovor napisao Enes Durakovic. Svjetlost. Sarajevo, 1981.
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
Rodjen je 17. listopada 1917. godine u pitoreski Stoca. Vec u etimologiji njegova prezimena (dizdari su bili zapovjednici i po prirodi stvari plemstvo) kriju se naznake u kakvoj je obitelji ponikao, no, njegov zivotopis nas upucuje sasma drugacijem izvodu onoga sto se smatra izravnim porijeklom. Otac mu Muharem jeste naslijedio “agluk koji se protezao do mora”, ali je umro mlad od posljedica ratnih studeni u Galiciji kada je Mehmedaliji bilo tek sest godina. Majka mu Nezira pozivjela je dovoljno da djecu posadi na svoje noge, ma njena smrt, protuprirodna i tragicna, najveci je oziljak koji ce Mak nositi do kraja svoga zivota. Jedno je, ipak, izvjesno i Makovim zivotom potvrdjeno: svako plemstvo, ma koliko da je u odredjenom vremenu anahrono, ukoliko prevazide sopstvene dekadence, znade poluciti aristokraciju duha. A ona se ne rada ni iz cega, niti preko noci. Mak je, kako bi se to reklo, na vrijeme zapucen iz kasabe u seher: po zavrsetku osnovnog obrazovanja u Stocu, seli se u Sarajevo gdje pohadja gimnaziju. Vec kao petnaestogodisnjak ce postati laureatom drzavne knjizevne nagrade ”Cvijeta Zuzoric” sto mu otvara stranice vrlo uglednih knjizevnih casopisa tog vremena, sa osamnaest ce poceti da se profesionalno bavi novinarstvom, a s nepunih devetnaest godina ce objaviti prvu stihozbirku Vidovopoljska noc. Knjiga je iz stampe izasla temeljito osakacena, jer ju je zbog izrazito buntovnog socijalnog naboja policijska cenzura bukvalno prepolovila. Kao istaknutog pripadnika krugova mladih intelektualaca policija ga nece pustati s ociju sve do pocetka Drugog svjetskog rata kada je, izgubivsi poput vecine svojih istomisljenika novinarski posao, bio primoran da se zaposli kao postanski cinovnik. No, i u toj sredini bori se za iste one ideje i opre- djeljenja za koja se borio perom: ideje o svijetu pravde, istine, ljubavi i covjecnosti. Potkraj rata prisiljen je da se povuce u ilegalu. Tada se i desava tragedija koja je pocetnim rodoslovljem tek navijestena: ne mogavsi uhititi ni njega, niti njegova starijeg brata Hamida, takodjer uglednog novinara i pisca, ustaska policija hapsi njihovu vec ostarjelu majku i sestru, sedamnaestogodisnju djevojku. Odvode ih u logor Jasenovac, u smrt...
Nakon oslobodjenja Mak se vraca svome novinarskom poslu: biva reporterom i urednikom u ”Oslobodjenju”, te glavnim urednikom TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu. Zeli studirati na novinarsko-diplomatskoj skoli, prizeljkuje katkada da se posveti svojoj drugoj velikoj ljubavi i studira slikarstvo, no, te skole su bile u Beogradu i Zagrebu, a oni koji su odlucivali, ne samo o Makovoj sudbini, smatrali su da je on neophodan kadar u Sarajevu. Godine 1949. po mandatu vlasti osniva Izdavacko preduzece ”Seljacka knjiga” i unutar njega pokrece cuvenu biblioteku ”Univerzum”. Vec 1951. iz ”Seljacke knjige” i jedne radne sobe ce izrasti ”Narodna prosvjeta”, domalo najveca izdavacka kuca u ondasnjoj Jugoslaviji. Sve do sredine 1959. godine, kada su vlasti naprasno ugusile ”Narodnu prosvjetu”, Mak Dizdar je bio njenim glavnim urednikom. Sve od tada pa do smrti Mak je bio ”profesionalni knjizevnik”, sto ce reci pisac bez stalnog uposlenja, povremeno udostojen kakvim minornim uhljebljenjem. Sa stanovista gole egzistencije bila su to oskudna vremena, no, Mak je tada i tako, napokon, pronasao vrijeme za sebe i svoje stvaralastvo. Ustvari, prvi put se svim svojim bicem okrece onome sto se u njemu akumuliralo kao manje, ideja i nasusna potreba. Pise. Nepomirljivo nesklon socrealizmu i nespreman da laska ”novom vremenu” sto mu je malo licilo na njegove snove i ideale za koje se borio, nije se oglasavao kao pjesnik sve do 1954. godine. Tada, iako je bio glavni urednik najveceg izdavaca u zemlji, objavljuje u sopstvenoj nakladi poemu Plivacica. Kulturna javnost je bila do te mjere sokirana modernim poetskim iskazom Plivacice da je jednostavno presucuje. Tek mnogo kasnije kriticari ce shvatiti da je s ovom poemom otpocelo jedno sasma novo poglavlje poezije u nas. Godina 1954. u Makovu snatrenju znacajna je i po tome sto je u njoj nastala pjesma Gorcin, kultna po mnogo cemu, a vazna jer se s njom zacinje najveca vertikala njegove samosvojne poetike. Kada je 1958. godine ova zgusnuta poema o vjecnom covjekovu raspeca izmedju ”nevoljnih vojni” i ljubavi nasla u antologiji savremene jugoslovenske poezije Koju svoju pjesmu najvise volim, u odgovoru na receno pitanje Mak je izmedju ostalog napisao i ovo: “Godinama me muci fenomen srednjevjekovnog covjeka Bosne (zbog kojeg su andjeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam stajao pred steccima nekropola ove zemlje, smjestenim pod noge prastarih suma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruienih ljudskih ruku. Nocu sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse. Upohode mi tada dolazi spavac ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemusti jezik postao zvucan. U njemu prepoznajem sebe, ali jos nisam siguran da sam na putu skidanja plasta sa ove tajne...”
Godine 1958. Mak je, takodjer u sopstvenoj nakladi, izdao i poemu Povratak, a tek ce sa zbirkom Okrutnosti kruga 1961. godine steci blagonaklonost drzavnih izdavaca. Bila je to poezija koju vise nije bilo moguce zanemariti i primanja kritike pocinju da pristizu. Slijedi pet Makovih, sa stanovista publiciranja napisanog, najplodotvornijih godina i zbirke Koljena za madonu, Mini- jature i Ostrva, te, kao kruna svega, s Gorcinom zaceti i u citiranom zapisu iz 1958. godine najavljeni Kameni spavac koji je objavljen 1966. godine. Koliki je domet i kakvo znacenje u bosanskohercegovackoj i ukupnoj svjetskoj knjizevnosti istom steklo ovo kapitalno Makovo djelo najbolje govore rijeci koje je uz pojavu Kamenog spavaca zapisao nas veliki romansijer Mesa Selimovic: Od Gorcina nastaje cudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono sto je u poeziji najteze i sto uspjeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronasavsi u njemu potpuno savremene valere, da na sadrzajnu sustinu srednjevjekovnih zapisa nadogradi misao i osjecanje danasnjeg covjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe. Gonetanje tajne trajalo je, dakle, punih dvanaest godina, a plast je, kako je to Mak i kasnije dozivljavao, s nje samo djelimicno skinut. Mnogo je to vremena i truda, no, ni remek djela ne nastaju ni iz cega, niti preko noci. Tako se Mak izborio za sopstveno ”pomilovanje”: postaje urednikom knjizevnog casopisa ”Zivot”, predsjednikom Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, laureatom cak i drzavnih nagrada i priznanja. Sa Kamenim spavacem stice vec i slavu, ako se tako moze nazvati ono malo uvazavanja sto ga u nas sebi moze priskrbiti umjetnik, pa makar pripadao i redu onih najvecih. Od slave, naravno, daleko je vaznije da je sa Kamenim spavacem kulminirala tri desetljeca samozatajena poetika, velicanstvena sinteza Makovih iskustava i saznanja o fenomenologiji medijavalne Bosne kojom se Mak strasno bavio jos od djetinjstva. Na tom tragu Mak je nasoj oskudnoj samospoznaji predocio i antologiju Stari bosanski tekstovi, djelo iznimnog poetskog nadahnuca i vrhunske znanstvene akribije. Ova knjiga je i danas jedini pravi odabir za izucavanje srednjevjekovne bosanske pismenosti, duhovnosti, pa i povijesti.
U godini Makove smrti, 1971. iz stampe je izasala i njegova posljednja knjiga Modra rijeka naslovljena istoimenom pjesmom koja mu je donijela pocasti koliko i sve drugo sto je za zivota napisao. Godinu dana ranije pjesma Modra rijeka promakla ga je i u laureata svjetski prominentne knjizevne nagrade Zlatni vijenac Struskih veceri poezije, naravno, simbolicno, jer iza nje je vec stajao veliki i afirmirani pjesnicki opus. Jos ranije Mak dobio je i podjednako uglednu italijansku knjizevnu nagradu ”Tutti gli uomini”, Zmajevu nagradu etc. Od drustvenih priznanja pominjemo Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH i Sestoaprilsku nagradu Sarajeva, jedine pocasti koje su mu za zivota odali zemlja i grad kojima se tako nesebicno posvecivao. Astralni trenuci u zivotu svakog velikog pisca nuzno su isprepleteni sa slutnjom smrti. Samo se Mak, valjda, sudeci po smionosti sopstvenog epitafa Smrt oslobodio fatalistickih natruha i otuda ce biti da nije ”svodio racune” kada je 1970. godine rekao: Nisam mnogo napisao. Cini mi se da sam dobro pisao. Htio bih da pisem jos manje. I jos bolje... Kratki zivotni vijek Maka Dizdara sprijecio ga je da jos pise. Ipak, za relativno kratko vrijeme napisao je najbolje. Umro je u Sarajevu, 14. srpnja 1971. godine U tri desetljeca otkako se preselio od gnijezda do zvijezda s njegovom poezijom desilo se ono sto svaki pjesnik najcesce podsvjesno prizeljkuje: postala je nezaobilaznim dijelom opcenarodne, pa i znanstveno-teorijske sentencijalnosti. Kad ustreba, Pak i politicari znaju biti mudri Makovom mudroscu. I pored toga, izvjesno je da za sve to vrijeme nikada nismo bili dovoljno svjesni koliko smo velikog i umnog pjesnika imali u Mehmedaliji-Maku Dizdaru.
Stvaralastvo:
1. Vidovopoljska noc. Pjesme. Sarajevo, 1936.
2. Plivacica. Poema. Sarajevo, 1954.
3. Povratak. Poema. Vlastita naknada. Sarajevo, 1958.
4. Okrutnosti kruga. Pjesme. Sarajevo, 1960.
5. Panorama savremene bosansko - hercegovacke proze. Sarajevo, 1961.
6. Koljena za madonu. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Minijature. Pjesme. Bagdala. Kruševac, 1965.
8. Ostrva. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1966.
9. Kameni spavac. Sarajevo, 1966; - Kameni spavac. Drug prošireno izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1970; 1971; - Prva knjizevna komuna. Mostar, 1973; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1973; 1975; - Svjetlost. Sarajevo, 1980; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1981;
1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; 1988.
10. Poezija. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
11. Modra rijeka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Modra reka. Drzavna zalozba Slovanije. Ljubljana, 1972; - Svjetlost. Sarajevo, 1982.
12. Stari bosanski tekstovi. Svjetlost. Sarajevo, 1969; 1971.
13. Pjesme. Zora. Zagreb, 1972.
14. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredio i predgovor napisao Enes Durakovic. Svjetlost. Sarajevo, 1981.
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
