Poštovani sugrađani i čitaoci portala Bošnjaci.net, vama se obraćam sa iskrenom konstatacijom.
Kao gimnazijalac sarajevske prestižne realne gimnazije, u šestom razredu 1955. godine, od moje profesorice, veoma ugledne i poznate, koja nam je predavala u ona vremena jezik SH - srpsko hrvatski, tako je pisalo u našim dnevnicima, dobijem zadatak da napišem semestralni rad o Gorskom vijencu.
Svakako, kao odličan učenik koji je volio čitati i pročitao je mnogo književnih djela domaćih i stranih književnika, bio je ovo za mene izazov i ozbiljan zadatak.

Kako sam bio redovan korisnik nacionalne, Univerzitetske biblioteke u zgradi Vijećnice, gdje sam provodio i mjesece i godine, istinski sam se dao na ovaj ozbiljan zadatak, koristeći prije svega brojne i veoma ozbiljne stručne kritike meritornih i uvaženih ličnosti iz oblasti književnosti i kulture, u tome vremenu i prostoru.

Istina je, neupitna, da sam u to vrijeme kao mlađani gimnazijalac dobro iščitao i napisao svoj rad, koji sam čitao i mojim razrednim drugovima i drugaricama, a i sama profesorica je bila veoma zadovoljna, vjerovatno sa mojom ozbiljnošću i pristupu izrade ovoga rada za našu redovnu školsku lektiru.

MINAVelika zahvalnost autoru ovoga teksta sa kompetentnom analizom cjelovitog sadržaja, iako je za mnoge ova problematika jako kompleksna i preozbiljna da bi je shvatili razumno, te pred ogledalom zaključili da trebaju i moraju mijenjati mnoge svoje „čipove" u moždanoj sopstvenoj memoriji.

Normalno je uslijedila i dobra ocjena u dnevniku, čista petica u rubrici SH - jezika.
Kada bih imao u životu i sada sačuvan ovaj rad, rado bih se podsjetio njegovog sadržaja, što me je inicirao i naslovni sadržaj teksta poštovanog doktora Šemsudina Hadrovića, kao njegovog autora.
Zato i pišem ovaj sadržaj iz dva razloga - prvi je da odam priznanje i zahvalnost autoru za ovaj rekao bih idealan, sadržajan i istinit sadržaj, koji bi trebali pročitati i mnogi drugi.

Drugi razlog je, što to mnogi ne mogu shvatiti, a posebno mi mlađani tadašnji gimnazijalci, da smo istinski bili okupirani sa mnogim zabludama, sa idealima i idolima, da nismo mogli shvatiti ili podržati ili osuditi i određene pouke ili poruke iz svakodnevnoga života, a posebno iz Njegoševog Gorskog vijenca.

Poslije svih događaja i dešavanja, koja smo svi mi osjetili u našem društvu i prebrodili sve te nevolje i tegobe, ostalo nam je samo da rezimiramo sve naše zablude životne, da neposredno individualno pred sopstvenim ogledalom stanemo i priupitamo se: „Nismo li mogli i pojedinačno ili kolektivno učiniti nešto bolje i više za naš zajednički dostojanstveni suživot“?

Uvažavajući činjenice i naše atare i mudre, koji bi često govorili: „Bilo i nikada se ne ponovilo“ ali se na našu žalost sve ponavlja, do današnjih dana.

U duhu i stilu Njegoša, mogao bih se samo priupitati: „Da li smo se mi brojni zaista i imali zašta roditi, da bi ovako živjeli dovijeka“?

Brojni naši izrodi, a lično ih nazivam nacionalističkim elementima, kao izrodima svoga roda, još uvijek nam kroje mračnu sudbinu sa pomračenjem, gdje ne možemo ni sami ugledati normalno svjetlo dana.
Zato i velika zahvalnost autoru ovoga teksta sa kompetentnom analizom cjelovitog sadržaja, iako je za mnoge, ova problematika jako kompleksna i preozbiljna, da bi je shvatili razumno, te pred ogledalom zaključili da trebaju i moraju mijenjati mnoge svoje „čipove" u moždanoj sopstvenoj memoriji.

Smrt nacionalizmu i živjela nam naša jedina domovina Bosna i Hercegovina!