Pročitao sam u više navrata Vaše pismo g. Agoviću, kojim ste mi rekli da „ne mogu uravnilovkom riješiti aktualni spor između Cerića i Latića“. Dobro sam ga shvatio, ali čini se da Vi niste mene, barem ne dovoljno. Najprije da kažem da mi to nije ni bila namjera. Siguran sam isto tako da ne dovodite u pitanje (a i koji bi to normalan čovjek), časne sure iz Kur'ana i hadise koje sam tu naveo da opomenem i sebe i druge da Allah dž.š. vaga sva naša djela, i dobra i loša, pa u 99. suri Ez-Zilzal (Zemljotres) kaže: „...pa ko bude uradio dobra koliko trun - vidjeće ga, a ko bude uradio koliko trun zla - vidjeće ga“. Svako od aktera bh. drame zna šta je uradio i koliko je uradio za i protiv svoje domovine, a ako ne zna, saznaće. Nadam se da ne mislite da sam retardiran pa da ne vidim šta se zbiva u našoj Bosni i Hercegovini ‒ šta je ko rekao i učinio, da ne razlikujem pojam vjere i nevjerstva, istinu od laži, brigu od nebrige, odanosti i izdaje, ili ljude od neljudi itd. Nije me zaveo „svojom pričom“ Džemaludin Latić, odnosno nisam nasjeo „jednom profesionalnom provokatoru, kao što je vrli Džemko“, kako Vi kažete. Niti sam demantirao pisanje akademika Cerića. Ništa od toga. Nikako mi nije bila namjera da „pretpostavljam jednaku krivicu Džeme i Mustafe“, kako navodite, odnosno da „uravnavam“ „pojam Cerić“ sa „pojmom Latić“. Cilj teksta nije bila uravnilovka, kako ste se Vi izrazili. Cilj je borba za muslimana, svakog muslimana, ali i svakog patriotu koji voli Bosnu i Hercegovinu. Oni su nam prijeko potrebni u ovoj neravnopravnoj, teškoj borbi Davida i Golijata, u koju se uključio i Zapad, zna se na čijoj strani, a što ste ispravno primijetili na početku Vašeg teksta. Naredni dani bit će još teži, niko ne zna šta nosi dan, a šta noć. Jer, mi nećemo dati našu Bosnu i Hercegovinu, neka to bude jasno svima. Zbog toga smatram da treba razgovarati sa svakim patriotom, otvarati ljudima oči, vidjeti gdje su njihovi problemi, da li se može nešto ispravati, jesmo li i mi negdje pogriješili, treba popravljati i poboljšavati. Nije vrijeme za osvete. Siguran sam da bi na isti način postupio i r. predsjednik Alija Izetbegović, koji je u aktivan život vraćao i svoje progonitelje. Zbog Bosne. Najlakše je s nokta skinuti čovjeka, nalijepiti mu etikete, kazati da je izdajnik, provokator, hulja. Šta ćete time dobiti? Hoćete li ga „osvijestiti“ ili ćete stvoriti još veću mržnju i definitivno izgubiti čovjeka. Ne kaže tek tako Meša Selimović „čuvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema sebi i prema drugima“. Šta ćete dobiti stalnim dopisivanjem, reakcijama na tekstove u kojima ćete iznositi vaše teze, a oni svoje kontrateze. Do čega će to dovesti? Zna akademik Džemaludin Latić da ne odobravam ono što je govorio u svojim posljednjim istupima, kao što znaju i čitatelji mojih knjiga (upućujem Vas na djelo Magle nad Bosnom, 2022.). Ali ja nikada Latića nisam nazvao ružnim imenom niti mu udario etiketu niti učestvovao u kampanjama protiv njega. Niti ću to ikada učiniti. Želim da se „borim“ za svakoga Bosanca i Hercegovca, pa ako je moguće i za njega samoga. Možda je baš iz ovih razloga jedan akademik napisao:

„Čim sam Vas vidio prvi put odmah sam primijetio, nakon nekoliko izmijenjenih rečenica, da ste Vi gospodine Jerkoviću, neizlječivi idealista, humanista i vjerodostojni a ne retorički vjernik“. Ili jedan obični građanin koji mi piše ovako:
“Bravoooo PROFESORE ... svaka čast, takav pristup nama treba“.
Ili jedan drugi akademik:
„Bravo, ljudski, muminski, probosanski, dobronamjerno, aferim!“ A, onda, u drugoj poruci isti akademik nastavlja:
„Vrlina je pomiriti prijatelje, to je postala rijetkost. Nažalost, puno je više onih koji pale nego onih koji gase vatru. U tome je vrijednost, pored ostalog, ovog teksta/osvrta.“

Ove kvalifikacije se, g. Agoviću, dijametralno razlikuju od Vaše opaske „da i sama intonacija imperativa Prestanite izluđivati muslimane! izražava visoko samoljublje autora i penjanje na ljestvicu sa staklenim nogarima“. Ne znam kako da Vas uvjerim u moju iskrenu namjeru da želim sastaviti dva istaknuta naša alima, da makar razgovaraju, da se prestanu dopisivati i tako međusobno optuživati. Jer sada nam je potrebno mnogo više dijaloga i jedinstva. Čini mi se više nego 1992. godine. Lijepa riječ može biti izlječenje naše uskogrudosti. I nemojte mi reći da je to „linija manjeg otpora“. Jer da jeste ja bih mirno sjedio u svom kabinetu, čekao rasplet događaja, kao što to danas čini većina intelektualaca, i trgovao oko neke pozicije u vlasti. Ne, ja sam izabrao mnogo teži put koji je prepun opasnosti, naprimjer da mi nalijepite sasvim neopravdano gornju kvalifikaciju „o penjanju na ljestvici sa staklenim nogarama“. Što se tiče mog odnosa prema r. Aliji Izetbegoviću, u to ne sumnjajte. Bio sam savjetnik prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića kojeg nikada nisam izdao. Niti ću. Zato nisam tražio ministarske fotelje ili neke druge privilegije. Ništa. Napisao sam, ako ne prvi ono među prvima trilogiju Alija izbliza (I-III), pa Sjećanja na Aliju Izetbegovića i niz drugih knjiga o prvom predsjedniku nezavisne Bosne i Hercegovine. Uostalom da ste malo „provirili“ u društvenu mrežu Bosnjaci.net vidjeli biste na naslovnoj strani moj feljton na bosanskom Čovjek koji je nadišao epohu (10 nastavaka) kao i feljton na engleskom jeziku The role of Alija Izetbegović in the independence of Bosnia and Herzegovina (10 nastavaka). Da Vam ne pričam o stotinama tekstova u kojima sam citirao predsjednika Aliju Izetbegovića, tu neponovljivu historijsku ličnost Bosne i Hercegovine. Dakle, možete o svemu, ali o mome odnosnu prema Aliji Izetbegoviću, koji je jasan kao sunce, ne mogu Vam dopustiti.

Pošto smo se objasnili, nadam se i predlažem, a obojica smo nepokolebljivi borci za BiH, da nastavimo borbu protiv hibridnog djelovanja prema našoj domovini. Potrebni su nam ljudi svježih ideja, a zatreba li i jakih mišića.

(Autor je bio savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića)