Da povijest umije potvrditi prisustvo iste bolesti koja se samo naizgled čini preležanom, pokazuje najnovija knjiga Nenada Veličkovića “Karakazandžiluk”, u čijem obrazloženju autor kaže: “Naslov Karakazandžiluk ima veze sa riječju karakazan koja se povremeno pojavljuje u nekim kritikama i inače u akademskim tekstovima kad se govori o književnosti pisaca iz Bosne i Hercegovine i o Bosni i Hercegovini. Podrazumijeva da je to neki crni kazan. Neki možda vještičiji kazan, ali uglavnom doživljava Bosnu kao neko mjesto divlje, problematično. Mjesto sukoba, nekontrolisanih strasti, ponekad to ima veza sa nekim negativnim razumijevanjem Orijenta, pa onda i islama kao nečega što je došlo sa Orijenta. Za razliku od Srbije koja je valjda napredna, civilizovana Bosna dođe kao nešto zaostalo. Nešto mračno. Nešto što tek treba da se civilizuje.”

Autor pokušava u rukavicama, naoko stidljivo, skoro pa nevino, reći šta tamo neko misli o Bosni, računajući na stoljetnu naivnost koja će i nakon jedanaest genocida nad Bošnjacima “čitati” kako je na kolac nabijen izvjesni Radislav, neznajući da je za pisanje romana „Na Drini ćuprija“ Andrić koristio dnevnik jednog francuskog vojnika koji je opisao nabijanje Alžirca na kolac od strane francuske vojske. Umjesto vlastitog iznošenja viđenja, da me oni koji zarad tjelesnog komfora “mudro šute” ponovo ne nazovu nacionalistom, nadalje ću navoditi samo povijesne zabilješke karakazandžija. Tog crnila koje je poslužilo kao obrazac u činjenju zla za što “đavolji vladika” čija pederska ruka dade “blagoslov zločincima” dobi orden šumaričkih mučenika. Da bi jasnije sagledali ono na što želim ukazati, referišem se na knjigu “U požaru svjetova” njemačkog novinara i publiciste Michaela Martensa, u kojoj autor donosi pismo Andrića nakon dolaska na ljetni raspust iz Zagreba u Višegrad 1913. godine a koje je pisao svom prijatelju Vojmiru Dubrešiću: “Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kajiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati (razdjevičiti, obeščastiti, silovati, op. a.) sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke.”

Nisu li ovo bile jasne teze “nobelovca” za njegov roman “Na Drini ćuprija”??? Svako onaj kome treba dodatno pojašnjenje romana ili je malouman ili zarad vlastite ugode koja se svodi na level animalnog, ustvari hibernira u mentalnom brlogu. Guranje prsta u oko stoljetna je praksa velikosrpske i velikohrvatske politike na ovim prostorima. Neki Bošnjaci u vlasti, u kulturi ponajviše, pa čak i među ulemom, u kontinuitetu se uvlakački, ljigavo i bez časti podmeću predhodnima. Oni nisu ništa drugo do veliki govnari. To da je Ivo Andrić, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, prije svega fašista pa tek onda režimski pisac, nebrojeno je faktografskih činjenica. U knjizi “Ivo Andrić. Kronika jednog beščašća”, autora Davora Kristića, Andrić u svom obraćanju Hitleru kaže: „Vašoj Ekscelenciji… koja s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“. Nadalje, Martens u svojoj knjizi ističe da je u Hitlerovoj Njemačkoj Andrić položio i vozački ispit. On piše: “Na Göringov poziv Andrić 1940. odlazi u Ufa palaču na premijeru nacionalsocijalističkog propagandnog filma Vatreno krštenje, koji veliča ulogu avijacije prilikom njemačkog napada na Poljsku. Sprijateljuje se s Hitlerovim omiljenim vajarom Arnoom Brekerom, kojeg je više puta posjetio na njegovom imanju istočno od Berlina.”
Za svoju odanost fašističkoj Njemačkoj, Ivo Andrić, potpisnik Trojnog pakta, dobio je Veliki krst Reda njemačkog orla, koji je ustanovio Hitler a kojeg je, uzgred rečeno, dobio i ustaški poglavnik Ante Pavelić. Zato nas ne treba niko više učiti kako čitati i razumijevati “nobelovca.” Dovoljno godina su nas ubjeđivali da je Njegoševa pisanija “Gorski vijenac” u kojoj “ ’odža riče na ravnom Cetinju”, poezija. E nije! Nikada to neće ni biti. Posljedice te nakaradne pisanije Bošnjaci trpe kroz jedanaest genocida. Razumijevanje “napisanog” kroz stravična ubijanja Bošnjaka diljem Bosne i Sandžaka, žive lomače žena i djece u Višegradu, najveće grobnice u Prijedoru i okolini, silovanja u Foči, genocid u Srebrenici i na hiljade nevino ubijenih kojima je Drina grobnica, najbolja su tumačenja šta je “pisac htio da kaže.” To što “društvo podrepnjaka” u Bosni i Hercegovini podanički šuti, a koje bi trebalo i moralo se oglasiti, ne znači da smo svi mi podrepne muhe. Spočitavati da probuđeni Bošnjaci baš ne umiju najbolje razumjeti “nobelovca”, neka to karakazandžija ostavi za sebe. Devedesete kao i godine u kojima živimo, dovoljan su pokazatelj. Taj karakazandžiluk, kako ga andrićevski napisa, dolazi iz Beograda koji je sve drugo samo ne “beo”. Bosna je otud gledano i crna i mržnjom obojena. Percepcija krivo obojenih naočala i sistemske mržnje koja traje istim intezitetom, jeste karakazandžiluk u Beogradu a ne u Sarajevu.

Izvorno, Bosna je uvijek bila zemlja pitomosti, merhameta, zemlja sevdaha, zemlja dobrih Bošnjana, bez obzira da li se i kako Bogu mole. Preko dva milenija opstanka Bosne i pored najezde Rimljana, Osmanlija i Austro-Ugara, uz stalnu asistenciju a devedesetih i brutalnu agresiju komšija i susjeda, “veličkije” je od svih crnih pisanija kojima se mediji u Sarajevu dive. Ni jedan od potpisnika kopirane “vijesti” o izlasku i promociji knjige u Travniku, (koje li slučajnosti baš u Travniku, op.a.) nije pokušao oslušnuti šum Drine, Bosne, Neretve, Une. Čuo bi njihovo svjedočenje o zločinima koji se uporno negiraju i žele prešutiti.
Kako mi “Karakazandžiluk” ne bi iskrivio sliku o Bosni a moje razumijevanje književnosti sveo u te okvire, ostajem čvrsto na Ilhamijinom putu makar na kraju dočekao svilen gajtan, razumijevajući faktografiju “Dugog svitanja” Halida Kadrića, uz stalno vraćanje na knjigu “Ruhani i šejtani inspiracija” mog književnog uzora, rahmetli Nedžada Ibrišimovića, ovu kolumnu završavam njegovim stihovima posvećenim Bosni:
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.

Na um mi pade anegdota koja se davno prepričavala a koja kaže kako je čovjek u Sarajevu sreo “nobelovca” u parku pa ga upitao: “Piše li se šta ćoro?”
I to je povijest!