Bošnjaci su u lebdećom stanju i ne postoji ni pokušaj da nas netko podsjeti da svaki korak treba dotaknuti tlo kako bi se korakom nazvao, kako bi mogli da razlikujemo “juče” od “danas”, kako bi otvorenih očiju gledali u “sutra”. Ne znam kako je došlo do takvog općeg ubjeđenja, da je lebdenje - letenje, ali nije letenje, jer letenje je napojiti se nebom u visine i spustiti na zemlju koja je dio tog neba, a lebdjeti je samo neodređeno očekivanje trenutka kada će da se padne sa tog pasivnog stanja na tvrdo nemilosrdno tlo.

Lebde Bošnjaci i u svojoj jadnoj svijesti, i tako nešto nije teško zaključiti, jer svi se diče da su neki vrli, dakazani čobani, svi drže po jedan dugačak čobanski štap, bilo to u ruci ili u snovima, ali ovaca ni jedan od njih nema, ovce su nestale. Samo drže svoje štapove sa kukama ili bez kuke, ali svi, i nikome nije do nikoga.

Lebde Bošnjaci, ne lete, jer letjeti znači imati svoj san, imati pravac, imati cilj, imati veliku žudnju da se dostigne cilj, u zakazanom pravcu, sa jasnim snovima i živom nadom u grudima, sa stavom koji se životom mjeri. Da. I za sve to, od početnog poletanja pa sve do cilja, u svakom treptaju snosi se lična odgovornost, a tako nešto kod lebdenja ne postoji, nije, nema ga.

Bošnjaci lebde, jer kad se stvarno lebdi, ne postoji ni tlo ispod nogu, ni nešto tvrđe od vazduha iznad glave, i time, čovjeku je nemoguće imati svoje snove, i svoje nade, i svoju akciju, i svoj stav, jer je sam, zapravo, i kada je više njih koji lebde, i kad je čitav narod što lebdi, a lebdi, onda su svi sami, niko nikom nije blizak. Shodno tome, nije moguće da se donese bilo kakva odluka o sebi, ili o drugima, niti je moguće da se izgrađuju bilo kakvi međuodnosi, jer lebde svi, i nije važno da li lebde malo ili mnogo iznad zemlje, ali važno i bolno jeste da je to mnogo mnogo ispod sebe.

Bošnjaci lebde, jer se stalno i neprestano gnjave u vlastitoj žalopojki, kako pod sve gušćim teretom dugotrajne i užasne prošlosti, gdje su nekad bili, ali i gdje se zapravo još uvijek nalaze, tako i pod još gori potkrov nepravde koji su im drugi nametnuli, dok međusobno patetično pričaju o srebrnim, zlatnim i dijamantskim generacijama Bošnjaka. Ruku na srce, sad svi bez generacija, trče za srebrom, zlatom i dijamantima, a generacije koje bi trebale nositi teret za dan koji slijedi, one su proklijale, odgojene i navikle ili na rock and roll ritam, ili trče za nekom loptom, a Bosna velika – velika, vjetrom rasštrkana po cijelom svijetu, isto tako i mala – mala da svakog dana se gradi većim nedostatkom, a od davnina, najviše je Bosna nedostajala u Bosni, i još uvjek u Bosni nedostaje.

Bošnjaci lebde, jer su im puna usta nekih uglednih ljudi i poznatih mudraca, koje su, dok su bili živi, progonili i prezirali tako drsko i surovo, da su ih natjerali da odu negdje daleko, ali i da sa sobom ponesu parče neba Bosne, a ljudi bili ubjeđeni da su postali pamentiji i bogatiji jer oni koji su otišli, otišli su praznih ruku. Ili ono drugo, ti vrli Bošnjaci su ostali među ljudima, ali pod strogim uslovom da prešute u sebi sebe i da svoje misli ne smiju preliti u riječima. Samo kad su vjerodostojno potvrdili da su preselili na Ahiret, kada su već postali prošlost u njihovoj svijesti, počeli su da na njihov račun izgrađuju ličnu mitizaciju oko njihove dijamantske, zlatne ili srebrne mudrosti, još smogli hrabrosti tvrditi da upravo ta prošlost im je potrebna, jer će njome da izpeglaju glave budućih generacija.

Bošnjaci lebde, jer su od davno odlučili da glume život, dok su zaboravili živjeti i potpuno smetli da su bliski saputnici sa vlastitim kaburom, te kao takvi koračaju po sadašnjici sa pogledima na tlo, zaboravljajući na nebo, plaše se od sadašnjice na račun prošlosti, a trebalo bi da se plaše sadašnjice i prošlosti na račun sutrašnjice. Nikako da se sjete da će prije ili kasnije umrijeti (iako svakog dana umiru), od starina, u glavama svoje djece trpaju naslijeđeni zaborav na ono - kako treba da se umire - i time su zapostavili i sebe i svoj život. A isti, uče svoju djecu da trče po svim meridijanima kako bi se sakrili od sebe, jer se plaše razmišljati o odgovornosti za sopstveni život, za ličnu budućnost.

Bošnjaci lebde, jer svi su sebi napravili po jednu staklenu kuglu u kojoj su se zatvorili, iz koje niti se čuje šta drugi pričaju o ljudima i događajima, niti njihove riječi dopiru do sluha drugih ljudi kako bi se otvorili puteljci za izgradnju i njegu odnosa. Riječi su nam tako postale glavni neprijatelj, i ako znamo da se bez riječi zatvaraju umovi.

Bošnjaci lebde, jer su odustali razmišljati svojom glavom a udovi nisu poslušni međusobno, i kad je lični razum zastao, postali su poslušni prema tuđim glavama. I tako su svoju odgovornost o sebi, prebacili na tuđe misli, na tuđe snove i njima žele izgraditi svoje nade, svoja dostignuća. Neki su ubijeđeni da će im Amerika rezati duge nokte kako bi upotrijebili ruke, neki drugi da će im Evropa otčepiti uši kako bi počeli da se sa riječima služe da bi došli do dogovora, a ima i nekih koji su ubjeđeni da će im Turska vratiti čuvenu slavu crvenog fesa.

Bošnjaci lebde, jer odavno je naišla plima rutine, koja je ponijela u lijeno spavanje, a oni koji su prihvatili odgovornost da nas bude, njih nije prevario san, oni su namjerno prokockali naše snove za svoj račun, ušuškali se u prljavi konfort najgnusnijeg prevaranta, što znači, da oni nisu zaspali, oni samo spavaju.

Kako ne bi ispalo da ja isključujem sebe iz dotične odgovornosti, evo, priznajem, i ja sam u stanju lebdenja, ali znam da sam u tom stanju, a većina ne zna. Zato moram se izraziti na drugačiji način, koji važi i pojedinačno, i za cijeli narod.

Bošnjaci lebde -mi Bošnjaci lebdimo, lebdimo svi, jer svi vidimo da je Bosna postala zemlja bez koraka.